Junače, između ostalog...

Odluka je samo tvoja. Ako hoćeš biti junak, onda podvali leđa da zadržiš ovu tmurnu stvarnost što se natovarila odozgo, a nogama i rukama je zadržavaj kad  udara sa strana. Škrgući zubima, otimaj se, udaraj se, brani se...Misliš li da je lako biti junak? E pa nije lako, prijatelju moj. Junak je uvijek bio nečiji pobijednik, a najmanje sam za sebe. Život daje na znanje kako neće biti fer borbe, pravilo je da nema pravila. Ali ti svjedno hoćeš da budeš junak. Pa budi onda, ne kukaj kako je težak teret, kako te izdaje snaga. Između ostalog niko ti to nije tražio, sam si izabrao. Ne smiješ ništa da pokazuješ, nijednu slabost, ni grč, ni suzu...Junak je uzor, simbol časnog. I tebi je, smjeli čovječe, neki junak bio uzor, a sada ćeš i ti nekoga dovesti u istu zabludu. Ili možda nećeš. Nema nikoga da ti pomogne, jer ti možeš sve. Kako bi ti sada volio da nije tako, da je sve što vidiš kraljevsko plava boja u koju se besmisleno utapaš, pod slapovima vječne sreće da se kupaš, da je beskonačnost pružila ruke ka tebi i zove te u svoj zagrljaj... Ali nije tako. Zavjetovao si se da ćeš ostati junak do kraja, ma kakav kraj bio... S tobom će se spasiti i svaki besmisao, praznina će dobiti odraz u tvom naporu, hladnoća i surovost su tvoje borbene rukavice u kojima držiš oštri mač svoje sudbine... U svojoj junačkoj borbi odupireš se prošlosti, vitlaš mačem sudbine, ne dozvoljavaš da te veže, punim zamasima siječeš sve veze sa njom... Između ostalog, tamo u prošlosti i nema ničeg osim nostalgije, ali junak zna, da ni nostalgija nije što je nekad bila. Ima i tu prevare, ali nema više straha, strepnje od neke nove realnosti, drugačije ali prihvatljivije. Stegni zube, jak si! Proslaviće te čak i tvoj poraz, jer pobjeda uvijek pripada onima koji u njoj ne učestvuju. Ti ne smiješ uzeti njihovu pobijedu, ti ćeš im je podariti. Prema tome, ti si junak, ali nisi pobijednik. Ali i to što ćeš u tamo nekoj budućnosti biti junak, tebe ne dotiče...Budućnost ti govori, odustaćeš, teško je izdržati kad sa svih strana poklopi tmina i taština, kada od materijala u koji je ukrojena tvoja suština, kroje ono što bi njima najbolje stajalo... Ne daj se slobodni čovječe, zamahni strašnim mačem iznad glave budućnosti, jer si obavezan da budeš srećan, i bez obzira šta ti ona govori, ne vjeruj ni riječi... Između ostalog, šta god da je bilo ili nije, vezano za tvoje ime, ti ćeš uvijek i zauvijek biti moj Junak, a njihov pobijednik ili gubitnik. Zbog toga se razlikuju oni od nas, ali i mi od njih.

( Posvećeno K.B.P u Berlinu )

Bićeš zdrav i mršav

Ja znam ono najbitnije. Znam koliko ne znam. Neću nikad ni ići za tim što ne znam, ne želim da znam. Šta imam od toga da znam? Znanje danas ne pije vode. Danas  ja pijem vode. Žedan sam a ne mogu utoliti žeđ. Ali dobro, voda je zdrava pa je pijem. Mnogi ne piju vodu, ne cijene je. Valjda zato što ne znaju! Kažu: ,, Šta će ti voda? Popij pivo.“ Možda ni oni ne žele da znaju da je voda bolja od piva, mada i pivo nije loše, ali je voda bolja. Zdravija. Piješ vodu i kažeš samom sebi :,, Biće bolje. Hoće. Mora.“

Eto, sačuvaš  novac koji se neće potrošiti na pivo u nekoj kafani i popićeš vodu i bićeš zdraviji. Pametniji što nisi potrošio novac. Piješ vodu, što je više piješ, to si više žedan, ali to je zdravo. Ma mora biti bolje...

Znam da mora biti bolje, ponavljaš sebi. Dobra je i ona sa česme, gradska. Kažu da ima kamenca, ali ona iz prodavnice je u plastici, a to je štetno. Nije zdravo. A ja znam šta je zdravo. Danas sam pozdravio druga na ulici. Pitam ga: ,, Kako si? Ima li šta novo? “, a on kaže :,, Ma biće bolje... Ej izvini, žurim, pa se čujemo! “

Garant, ožednio, ode kući da popije vode. Sa česme. Zna čovjek da je to bolje nego sad da ide u kafanu...Zdravije koliko hoćeš.

Ovi na medijima samo neku krizu pominju, kažu biće opet rata sigurno. Kakav rat i kakva kriza! Vode, brate ima koliko hoćeš. Šta imaju ratovati? Bezveze...pa nije niko žedan.

Nekidan, gledam čovjeka, fino obučen, lijepo odijelo, košulja, cipelice,kravata šarena, ma sve...sigurno radi u nekoj banci ili je u nekoj stranci, izađe iz audija četvorke, čini mi se da je ovaj novi model, prošlogodišnji... Uđe i on u prodavnicu i kupio malu flašu vode, ali  plastičnu eeeejjj... Joj, bi mi žao čovjeka, ali ne stigoh mu reći da to nije zdravo,  ipak, ode on ... Ma biće bolje. On još ne zna sigurno. Ali zna ono što zna. Dovoljno njemu.

E ovo je bitno. Shvatio sam da  je ovo ,,biće bolje“ skroz nepotrebno. A znate zašto? Pa nema potrebe za tim ,,biće bolje“, ako znaš šta je to BOLJE. Šta se stalno očekuje  to bolje? Dobro je i sada. Popiješ malo vode i eto te odmah zdraviji. Ali nikako iz plastične boce. Kažu da je štetno. Samo česmuša. Zakon.

Najbolje je kad neko ima svoj izvor. To je najzdravije. Piješ i ne misliš. Drugačije je i kad popiješ. Manje ti se traži. Valjda zato što znaš da je tvoj. Ove gradske zna i nestati. Ali kod ovoga nema da nestane. Ima uvijek. ZNAO čovjek da je dobro imati svoj izvor, bez obzira što su mu govorili da je BOLJE kad je na gradskoj. Kaže on : ,, Ma kakvi! Ta ima kamenca, a ja hoću da budem zdrav.“ Zna čovjek. Ima dosta, a to je više nego dovoljno. Njegov izvor.

Opet sretnem onog svog što je žurio nekidan. Kažem ja: ,, E sad idemo da nešto popijemo?“, a on će:,, Idemo ali na brzinu. Žurim.“  Odemo u kafanu, odlučio sam da potrošim  malo u kafani, mora i kafana od nečega da živi. Priđe konobar, ja naručim kafu i čašu vode, to je zdravo. Onaj moj naručio hajneken, popio ga iz dva puta, ustade i kaže: ,, Ajd, zdravo...stvarno žurim.“ Nismo čestito ni progovorili.

Pijem polako onu svoju kafu i vodu, gledam čovjeka koji ulazi u kafanu.  Onaj što sjedi za drugim stolom pita ga : ,, Kako si ?, a ovaj odgovora : ,, Biće bolje.“ Sigurno će i on pivo popiti. Neće hajneken, ali popiće ,, Jelen“. Malo, točeno. Ja popijem onu svoju vodu i preko vrata. Ma čim sam izašao, odmah sam osjetio da sam zdraviji. Dobro je, ne treba mi bolje...

Kontejner

Priđem prije par dana čovjeku. Vidio sam sa pedesetak metara da kopa po kontejneru. U svom džepu napipam neke siće što sam ostavio za cigare i odlučim da dam njemu dvije marke, ostaće i meni. Pripremio sam u ruci i kažem mu: ,, Evo, rođače, kupi sebi nešto.“  Pogledao me kao da sam mu kuću zapalio. Opsova, više za sebe, i reče mi : ,, Nisam ja bijeda! Ja kad sam bio čovjek,  ti možda nisi bio ni rođen. Ostavi svojoj djeci, ako ih imaš, ostaće uspomena i tebi i njima.“ I ode čovjek, vukući neke kartone i plastiku za sobom. Vuče i ono što je najteže, ali se to ne vidi golim okom. On teškim lancima vuče svoj ponos i dostojanstvo. Da sam imao snage da ga nekim lijepim riječima zaustavim i ...  ali sam ustao ukopan, nijemo posmatrajući kako se udaljava. Mene opomenu kiša da se trebam skloniti negdje i da na miru razmislim o svemu. Nekakvi čudni osjećaji me preplaviše, najednom vidim sav nesklad, neku liniju koju je povukao taj nepoznati čovjek između sebe i ostatka svijeta. Uh! Ne vjeruje on više nikome i ničemu. A i kako bi? Koliko je samo prošlo bijesnih auta, kraj nekog kontejnera, gdje se on u momentu našao, a niko se osvrnuo nije? Koliko je puta trpio nečiji pogled sa prozora stana u nekoj zgradi, dok pretražuje kontejner? Koliko je puta neko pravio širok luk dok je hodajući zaobilazio ovog ponosnog čovjeka? I on bolje živi sa tim, navikao je. Gore sam ga ja uvrijedio što sam mu ponudio te dvije marke. Prešao sam crtu, a nisam smjeo. Da, sjetio sam se psovke. Rekao je: ,, Jebale te tvoje pare!“ Ponizio sam ga, što je istina. Nisam htjeo, naravno. Bio sam naivan u dobronamjernosti.

Za njega je kontejner njegova radnja. On iz te radnje prodaje karton i plastiku, a od toga izdržava sebe i ako koga ima. Sebe je davno sahranio, uzidao u zid izmenju prošlog i budućeg, neće ni da se sjeća ni da očekuje. Dozvolio je sebi da živi. I da se tim zidom ogradi od svih. Odlučio je da bude bogat i da nikome to nikad ne kaže. ,, Nisam ja bijeda“, reče mi i preko mene, porazi svu ljudsku sujetu, svaku želju za nečim. Tu se zadesio kako bih ja pisao o njemu. Ispred njega sam stajao kao na stubu srama, a on kao za inat ukočio vrijeme, pa nikako da pusti.

 Vjerovatno je istina to kad kaže da nisam bio ni rođen u to neko drugo vrijeme koje sada zvuči kao neka paralelna dimenzija ili neko nestvarno doba,  kad je ukus trešanja bio drugačiji nego sad, kad se gledalo kome će zelena flaša u gajbi piva, a od dva ,,regresa“ kupovao se stojadin...

Sve me neka jeza prođe. Ma znam ja da ne trebam kriviti sebe i ne krivim, istina. Ali, svakako da je cijena njegovog dostojanstva mnogo veća od dvije marke. Ljudi pamte riječi i lice, on mene možda, ali ja njega za čitav život. I ovo nebo nekad zna biti tvrdo za jedan obični ljudski pogled.

Kasnije sam gledao u one dvije marke. Slikao sam kontejner i otišao da mi se izrade slike pa ih sad čuvam dok mi sinovi ne porastu, pa da im poklonim te tri identične slike...Toliko sam mogao za te dvije marke.

Često puta pogledam sa prozora, prema onom kontejneru, da vidim hoće li opet doći taj GOSPODIN. Dolaze neki drugi ljudi, vjerovatno istim poslom, ja im ne smijem prići, a njega nema...Ko zna, možda je umro, a možda nikad umrijeti neće.

I kiša je prestala. Kažu za vikend sunčano...vjerovatno opet lažu...

Jesam!

Svi mi u životu pravimo neke izbore. Neki su laki i jednostavni, a neki su pak teški i komplikovani. Međutim, odluka ili izbor jeste ono što definiše našu ličnost. Znao sam osjetiti kada je ljudima bila potrebna podrška, da istraju ili da odustanu. Hrabrost nema veze s tim. Nije hrabar onaj ko odluku ili izbor napravi, nego onaj ko stane iza iste i pokaže odgovornost u odnosu na istu. Ostati po svaku cijenu filantrop i onda kada osjećaš da preko ,,vatrene linije“ imaš mnogo mizantropa koji jedva čekaju da te neka otrovna strijela pogodi kako bi pao na koljena i lice zabio u blato, ispuštajući posljednji dah... Ontološka pobjeda je na strani filantropa jer je načelna i suštinska. Njega u životu vodi ljubav prema svima i svemu, a mizantropa hrani mržnja prema svakoj vrijednosti ljudskoj. Čovjekoljub se ne pita gdje je istina, jer je ona uvijek tamo gdje je ljubav. Ja na braniku svog altruizma, pored osmijeha koji me čuva od rođenja, imam sa desne strane Ivu Andrića, sa lijeve Mešu Selimoviću, ispod sebe tlo mojih predaka, a iznad sebe Onoga koji me voli. I šta mi može bilo ko? Ja nisam došao na ovaj svijet da bih se povlačio ispred komforista, koji niti smrde niti mirišu, nego da bih svojim životnim izborima pokazao koliko se bezrazložno bojimo da budemo ono zbog čega postojimo. Svoj jedini smisao, u svakom segmentu života, pronalazim u tome koliko sam učinio ili nisam prema drugome, koliko sam dao sebe i kako ću to sljedeći put učiniti bolje...Zaista, mnogo puta sam osjetio zadah smrti i često sam citirao riječi pokojnog Mome Kapora: ,, Smrt i ja smo na ti“ ,  jer sam uvijek bio svjestan tog realnog momenta. Smrt jeste produžena dimenzija života, ali je uvijek bolje imati dobar rezultat prije produžetaka. Međutim, takođe me je ovaj pisac naučio bitnu lekciju kroz svoje riječi : ,, Na sebi nosim ono što imam.U sebi nosim ono što volim.“ Zato sam uvijek ostao dosledan sebi i svom srcu i ništa ne tražim na silu. U svakom danu, ko me voli i poštuje, hvala mu. Ko me ne voli i ne poštuje,opet mu hvala, jer ja učim i od onog koji me ne voli a i od onoga koji me voli. Svako pravi svoj izbor. Tako isto i ja svoj, svjestan vremena i okruženja.  Neću da trujem svoj život nikakvim mržnjama, jer to nije ono što sam ja. Sablazan zna i hoće doći. Ali i prođe jer ne pronalazi svoju refleksiju u meni. Sada oni kod kojih je vlast stala u bradu ,,pošteno“ sude i prave svoj izbor, oni koji su se do juče zvali mojim prijateljima ne zovu da pitaju kako si i hvala im jer su me opet nešto naučili svojim izborom, ali me nisu promijenili jer ja i dalje volim sve ( a oni koji me zovu i pitaju kako mi je, volim još više jer su se pokazali u gomili ). Dakle, bilo je vremena kada sam prividno imao sve, a ustvari sam čitav taj put prešao birajući, da li da učinim taj teški izbor ili ne? Da li da provedem ostatak života varajući sebe i druge da sam ono što nisam, a htio sam biti, ( i bio bih da je bilo ljubavi ), ili da donesem tešku odluku koja će biti slabo razumljiva ali jedino ispravna? Ja sam svoju odluku donio i svoj izbor napravio, odlučio sam da budem tamo gdje mi je oduvijek mjesto. Tamo gdje je Ljubav ( a ne alternativa ), tamo gdje je razumijevanje i prijateljstvo ( a ne status i novac ), tamo gdje sam svjestan sebe i svog postojanja u odnosu na nekoga ( a ne radi potreba drugih da ne vidim odrastanje svojih sinova koji su mi dali smisao postojanja )... tu sam i ja. U vremenu svakakvih izbora, ja kažem, ONO ŠTO SAM BIO I ŠTO ĆU BITI, JESTE ONO ŠTO JESAM.

Utopija i Čovjek

Idealistička misao o savršenom mjestu na zemlji u kojem je sve besprekorno uređeno a koje ipak ne postoji, široko otvara vrata svim hegemonistima koji ne prezaju od totalitarizma, kako bi došli do tog ideala rušeći sve pred sobom. Prkos i egoizam! Izuzeću politiku, a uzeću u obzir društvene odnose tj.,pitanje prijateljstva. Često sam svjedok narušenih odnosa koji dolaze usled hipokrizije na polju emotivnih, socijalnih, ekonomskih, društvenih i intelektualnih razlika. I sam sam osjetio koliko to utiče pri pogledu na svijet i formiranju odnosno transformaciji ličnosti. Ako bih hipotetički posmatrao, onda se stiče dojam, da niko nikome nije prijatelj!? Ili griješim??? Jer biti prijatelj, isključuje riječ ZBOG, kao što Ljubav isključuje riječ ZATO! Međutim, svjedoci smo sasvim drugačije realnosti i perspektive pa je logično da pod presijom popušta i najjači jer mu okreću leđa najdraži, a da on ništa ne može da učini, kako bi to promijenio. Iako se trudi, pokušava, bori se...
Da, trebamo poštovati svačiji izbor i ne prisiljavati nikoga na nešto, ako to sam ne želi. Ali, ako je samo okvir lijep a slika unutar njega ružna, onda moramo mijenjati sliku kako ne bi odudarala od okvira. Ljepota je u oku onoga koji gleda. Čovjek, iako lijep kada ga gledamo po spoljašnjosti, mora voditi računa o svojoj unutrašnjoj ljepoti. Treba da bdije nad sobom i svojom ljepotom, kako bi ga neko ili Neko pogledao i zadržao pogled na njemu.
To se dakle odnosi na neprekidno samousavršavanje.
Prisutne društvene devijacije ugrožavaju najprije porodicu, i onda nastaje kolaps kada neko zna da mu unutrašnju ljepotu osvjetljava plamen dobrote, ali ipak strada od oca, majke, brata, sestre...
Otac ugnjetava sina jer je sam otac kukavica i nema snage niti volje da se sam sa sobom suoči, prizna sebi sve sopstvene nedostatke, te da slast autokratije zamijeni očinskom ljubavlju punom podrške, razumijevanja i požrtvovanja.
Majka ruši svoje rođeno nametnutim pravilima, veže se kao pijavica za svoje dijete koje posmatra kao svoju ,,stvar", drži ga u vlasti bez mogućnosti osamostaljivanja i formiranja, uvijek joj je malo ljubavi, a ustvari je nezadovoljna životom, promašenom investicijom koju je nekad zvala ,,ljubavi!", teži da se oslobodi odgovornosti i traži izgovor za neuspjeh za koji je sama kriva.
Brat okreće leđa sestri, sestra bratu, sestra mrzi sestru zbog konkurencije, brat na brata udara radi imovine i bogatstva koje ne vrijedi ništa...Roditelji uništavaju djecu, djeca uništavaju sama sebe...
Kum drži djecu na krštenju, s njim piješ vino i rakiju, plačeš i smiješ se...a sutra, kad ti kuća u plamenu gori, Kum ima važnija posla, nema vremena a i boji se da se sam ne opeče...
Prijatelj ti govori da vas nikad ništa rastaviti neće, da te voli kao brata, grli te i kaže da njemu slobodno vjeruješ jer te nikad izdao ne bi, a u njemu gladna zvijer čeka tvoju nesreću, pa da likuje nad tobom i tvojim bolom dok sebi poziciju gradi gledajući tvoju propast.
Ne brinite se, dobri ljudi! Niste ostali bez kumova i prijatelja...Ostali su oni bez vas.
Prijateljstvo između roditelja i djece, kumova i prijatelja, rodbine...živi tamo gdje je tuđa sreća i moja sreća, i gdje je tuđa nevolja i moja nevolja.Tu je izvor radosti, taj praobraz postojanja postaje sinonim života. Kada niko ne traži svoje, i kada živim kako bih druge volio jer tako volim i sebe, kada se smijem jer nemam zla u sebi onda je svaki ,,privilegovani čin" , bilo otac, ili majka ili brat, sestra, kum, prijatelj....pojednostavljen u prostom, a ipak najvećem zvanju...Čovjek.

Zvuk balkanske svijesti

Ovaj dan sam odlučio započeti sa https://www.youtube.com/watch?v=k1WEj8lNb-0&index=2&list=RDlOj1rmX6nDk pa stoga i ne čudi ogromna tajanstvena povezanost moga bića i neutoljiva žeđ za riječima Dostojevskog, Hemingveja, Bukowskog...Jer negdje duboko u sebi, ja znam da sam sa njima,gledam na svijet njihovim očima, silno se upirem kako bih im bio bliži...I želim da me Karl Gustav Jung i Vladeta Jerotić, odvedu , kako bih naučio barem jednu neizgovorenu riječ od onoga što je vrijedno.I oni me kao malo dijete odvedoše tamo odakle sam mogao da vidim, kako u božanstveno sunčanom danu, u hladu hrastovih krošnji, kraj bistre planinske rijeke,sjede na starim panjevima njih trojica.  Izdaleka raspoznajem Čovjeka koji Voli, Čovjeka koji Oprašta i Čovjeka koji Pomaže.Smiju se i dijele najvrijednije što imaju, dok rijeka mirno teče.... Pokazuju šta je vjekovno drugarstvo... Pogledam na nebo i vidim kako je frula svojom dušom izvezla od oblaka ime Balkan. Odjednom, ja sam na tim oblacima i odozgo vidim Ljubav i žalost, rat i mir, povezanost i razdvojenost, predrasude i povjerenje,smijeh i plač, stradanje i rađanje, Život i smrt...
Razmišljam i govorim sam sebi kako je čovjek ispod tog balkanskog oblaka drugačiji od ostatka svijeta. Jer u njemu je sve i ništa u isto vrijeme. Bezbroj nevidljivih boja, šareni milje, koje njegovo srce šalje u tri takta. I čuje se: ,, Bio sam...Jesam...Biću." Kao svečana zakletva.
Da li je to balkanac odlučio da izmiri Braću Karamazove, ne obazirući se na Zločin i Kaznu?
Starac i more se vezaše prijateljstvom? Da li je obilježeni autsajder iz mraka shvatio da ima slobodu i pravo izbora dok hrabro hoda kroz vatru? Jeste,desilo se. Neko je otvorio prozor i Svijest je ušla. Ne na velika vrata, već na prozor. Ali je ušla. I za kratko vrijeme je postala dominantna. Oslobođena od svih granica, lokalizama i pretpostavki, snažna i argumentovana. Svuda prisutna i temeljita. Potpuni i univerzalni reunion. Kreće ispod balkanskog oblaka, na furioznim talasima ove frule, razigrana i raspjevana... Voljena, Opraštajuća, Pomažuća... I ona dalje ulazi bez kucanja, bez najave, snagom svoje jedinstvenosti oslobađa Ljubav od žalosti, daje mir bez rata, povezuje a ne razdvaja, vjeruje i nije sklona predrasudama, nagoni suze od smijeha a ne od plača, rađa i nikad ne abortira, Živi vječno i nikad ne umire.... Vazduha ima dovoljno za sve, dišite i budite radosni zbog toga.

U osmijehu Iskra...

Kroz neke životne situacije sam prihvatio neminovnost. Nije lako i neće biti nikad. Ali to suštinu ne mijenja. Obično sam za sve što se dešava, meni ili bilo kom drugom čovjeku, mogao pronaći smisao ili neku logičnost. Naravno, obzirom da sam jedno vrijeme svog života bio udostojen uzvišene duhovnosti, tim prije se od mene očekivalo da pred ljudima budem nosivi stub za sve njihove tegobe. Trudio sam se, možda i nedovoljno, ne znam...Ali znam da sam svaku bol koja vrišti u tuđem srcu mogao jasno i glasno da čujem i vidim u svojoj duši. Nekada bi lijepa riječ, ili mimika lica, ili bilo koji saobrazni ličnosni izraz , dali do znanja da razumijem i osjećam ono što se dešava drugom čovjeku. Te nevidljive niti, koje pečat svog porijekla ponesoše iz rajskog milja, najjače su izražene u pogledu. Mislim da su oči najčistiji spoljašnji prikaz svakog čovjeka. Još kad se uzme u obzir čega se sve prljavog nagledaju, a ipak ostanu čiste do poziva... :-)

U jednom ljudskom pogledu, kojeg bi svakako trebalo obući u osmijeh, sadržani su svi jezici svijeta.

Sjećam se nekih svojih propovijedi, kada sam bio JEDNO sa JEDNINOM, koliko mi je snage za svaku izgovorenu riječ, davao svaki pogled koje je moje srce prihvatalo i zbog toga snažnije kucalo...

Očima se govori,očima se voli, očima se oprašta...Pa čak i oni koji su zbog fizičkog nedostatka, uskraćeni za vid, možda snažnije VIDE duhovnim očima od onih koji nisu svjesni kolikim su darom nagrađeni. Čudno je da ljudi, samo u najtežim životnim momentima, dižu pogled ka Nebu, kao da im niko do tada nije rekao, da je isto to Nebo svo vrijeme iznad njih i da je čovjek možda najljepši kada svoje oči uroni u toplinu prostranog Nebeskog plavetnila... Zamislite kada bi svi ljudi, u istom momentu, pogledali ka Nebu!? Tada bi svi bili Jedno sa Nebom,zar ne? :-)

Da li su pametni ljudi pogriješili kada su rekli da bi trebalo uvijek čovjeka gledati u oči kada mu se obraćamo? Naravno da nisu. U očima je sav sadržaj,svaka poruka, potpun identitet...

Mudra izreka ,, Oči su ogledalo duše!" , govori nam o velikoj tajni, o neraskidivoj povezanosti  tjelesnog i duhovnog, opipljiva manifestacija ličnosti, dokaz metafizičkog aspekta. Pogled prema zvijezdama je obično propraćen pitanjem: ,,Šta li je tamo?" i ,,Gleda li nas Neko?" :-)

Da li je moguće da još nismo shvatili koja je snaga POGLEDA? Sagledati sopstvene dubine i prostranstva, i  tim pogledom prepoznati ,,sebe u sebi poštenog druga" :-), a onda sa tim saznanjem i univerzalnim prizvanjem na pojam Ljubavi ( dakle, ne ovaj prizemni pojam, to nikako,  jer nismo gmizavci da pužemo, nego najuzvišenija bića kojima je Neko predao svoju Ljubav sa visine) pogledati na svijet oko sebe i sve što nas okružuje. Sa osmijehom, naravno. :-)

Tek tada, VIDIMO svijet drugim očima. Tada ustvari ISTINSKI PROGLEDAMO. Od tog trenutka svijet je drugačiji. S tim u vezi, mi više ne gledamo da bi bili viđeni, jer se oslobađamo teškog robovlasnika koji se zove ego, lako shvatamo da smo udio iste one JEDNINE, koju sam ja doživio kako sam već opisao. Dominacija je u samosvjesnosti a ne u samodopadnosti. 

NIČIJE OČI NISU VIŠE ILI MANJE LIJEPE, VEĆ JE LJEPOTA U SVAKOM OKU!

Način na koji gledamo sve stvoreno determiniše subjektivni utisak. Jer,sve je lijepo što je stvoreno. Ono kako smo mi gledali prema tome, činilo je da budemo nespremni,sitničavi, skeptični, intrigantni, siromašni...Znači, to je vjerodostojan pokazatelj da još nismo progledali. Kako smo nekad lakomisleni i bez pogovora smo sve svoje talente pobacali...pa se onda pitamo: ,, Zašto nisam bolje gledao? Kako nisam vidio? Bio sam slijep pored očiju!" Hehehe :-) 

Dobro je biti dobar i gledati. .-)  Želja da vidim me oslobađa svih okova, svakog ultimatuma, svake tuge i neophodnosti, svakog bijesa, jer ja gledam na sve sa osmijehom na licu i tada osjećam da neko odozgo, sa puno Ljubavi gleda na mene, a ja svjestan toga, pišem da bi i drugi koji gledaju u ovo :-), već sutra mogli pogledati sa osmijehom, prvo premu Nebu, a onda i svemu ostalom , i VIDJETI kako je ustvari sve mnogo lijepo, ako volimo to što gledamo. Ne zaboravite! I kad je studeno a i kad je toplo :-), ogrnite svoj pogled osmjehom. Biće srećnije i ono što gledate, a i ono što vas gleda... ;-)

 

Svjetlost Vitlejema i Radost Čovjeka

Kao i u većini hrišćanskih domova, praznik Roždestva Hristovog, Božić, zauzima posebno mjesto. Još od svog djetinjstva znam da je radost i sreća sinonim za dane posvećene Bogomladencu Hristu. Sva porodica na okupu, svečana trpeza u toploj kući, ugrijanoj najljepšom vatrom u toku godine. Vatra koju pored pripremljenih drva, jačaju osmijesi i svijest o prisutnosti svih. To je ono što se zove generacijski kod, tradicionalno sa koljena na koljeno.
Dvanaest dana prije Božića, došli su mi moji sinovi da provedemo zajedno deset dana u igri i druženju. Zaista je neupitna snaga koju jedan čovjek, roditelj, dobija od svojih nasljednika, sasvim neuslovljeno, čisto i svijetlo prozračno. Samo sam se prepustio toj bujici emocija, vulkanu Ljubavi...i uživao sam u svakom njihovom pokretu,svakoj slobodnoj riječi,svakom nestašluku. :-)
Trudio sam se da mi šta ne promakne. Vidio sam u njima odrasle ljude koji će se jednog dana sjećati svega lijepog što su u djetinjstvu doživjeli i proživjeli kraj svog oca. Gledao sam u njih i znao sam da će ovo biti prvi put od dana kada dođoše na ovaj svijet, da Božićni uranak čekaju na nekom drugom mjestu, a ne kraj svoga oca, koji bi mirisom tamjana i troparskom melodijom, kao i uvijek do tada, svoje ljubeznjejše sinove pozdravio najljepšim ovosvjetovim pozdravom : ,, Mir Božiji, Hristos se rodi! "... :-)
Čekali smo najavljene padavine sijega, a onda kada je sve obijelilo, izašli smo na grudvanje, a potom pravili  najvećeg snješka u parku, zajedničkim snagama, svako po svojoj moći. Crtali smo novogodišnje jelke i poklone, malo se i darivali skromnim poklonima, ne kao prije kad se velikim poklonima tražila satisfakcija, za izgubljeno vrijeme sa njima, nego sada sasvim iskreno, drugačije i od srca. Tada sam shvatio koliko je ustvari bitna očinska ljubav i da se ona ničim ne mjeri, nebitno je što njihov otac nije više ono što je bio u pogledu društvenog statusa...Važno im je da je on tu,da ih gleda, zagrli, miluje po kosi, savjetuje i voli iznad svega ovozemaljskog. Tako je to sa moje strane uvijek i bilo, ali ja nisam ,,stizao" da im to pokažem. :-(
Veče pred polazak, a dva dana pred Božić, u krevetu prije spavanje, a poslije molitvenog pravila, razgovarali smo. Nevina suza kojom pokazaše da im je žao što idu i da bi htjeli još da ostanu, vinula me pod nebeske svodove. Uz dogovor da ćemo se vidjeti čim prije, osmjeh zamijeni suze :-) ,a onda mi tri ujedinjena osmjeha, dadoše  krila snažnog i ponosnog orla koji za svoje orliće gine i strada, time su mi pokazali šta znači borba bez uzmicanja, jer ništa dragocjenije nema od bisera koji kane iz dječijeg oka. Obećao sam im da će njihov otac biti uz njih u svakom otkucaju srca i u svakom dahu, i da će sve jednog dana proći  a samo će ostati vrijedna djela ljubavi i blijedi tragovi nečovještva. Svako po svojim zaslugama. Rekao sam sebi da, bez obzira što neću biti sa njima na taj tradicionalni dan, oni ZNAJU da sam ja uvijek sa njima i oni sa mnom. Mali moji ljudi me naučiše najvažniju lekciju o Ljubavi. Oni mene, a i ja njih, volim zajedništvom i snagom JEDNINE. Oni u mom i ja njihovom srcu, skriveno od svih zala i problema, a ipak otvoreno prema svima i svemu.
Kao što Otac Nebeski posla svog Sina Jedinorodnog u svijet radi spasenja svijeta i kao što Sin reče: ,, Otac i ja, Jedno smo.", tako i ja doživjeh Rođenje Hristovo kroz ponovno rođenje samog sebe, kroz katarzu i metamorfozu, oslobođen od svih sujeta i proizačnih razmišljanja.
 Nije potrebno razmišljati, nego voljeti. U svakoj najmanjoj ćeliji svoga organizma, osjetio sam Ljubav. Volim i voljen sam. :-)
 Vole me oni koji hoće da budu sa mnom Jedno.
Bog je prisutan, iz Ljubavi nastade vječnost.
Ništa više nije važno što je bilo, niti ono što će biti. Važno je ono što sada Jeste, a to je Ljubav.
Nema ničega što mi nedostaje, ja sam dio Svega i Sve je meni. Vanvremenski, vanprostorno...Svjesno,Slobodno i Neuslovljeno.
Tog 05.januara 2015.godine u večernjim satima, sam osjetio potrebu da se Svima zahvalim, jer su Svi dio mene i ja sam zbog Svih sada takav. :-)
Srećan, Radostan, Voljen, Svjestan, Slobodan...Shvatio sam da me ništa ne sputava da budem Čovjek. Jer biti Čovjek i jeste najveći izazov. Svako svoj put mora naći i krenuti njime. I na tom putu će naći njega Ono zbog čega se odlučio na taj put.
Čovjek nikad ništa ne gubi,Čovjek uvijek dobija. :-)
Razmislite zašto nam je Bog ostavio da pored noći, imamo i dan!
Vjerujte mi, samo da bi smo shvatili da smo djeca svjetslosti a ne mraka... :-)
A u toj Našoj  Svjetlosti neka uvijek bude Radosti... :-)