Kontejner

Priđem prije par dana čovjeku. Vidio sam sa pedesetak metara da kopa po kontejneru. U svom džepu napipam neke siće što sam ostavio za cigare i odlučim da dam njemu dvije marke, ostaće i meni. Pripremio sam u ruci i kažem mu: ,, Evo, rođače, kupi sebi nešto.“  Pogledao me kao da sam mu kuću zapalio. Opsova, više za sebe, i reče mi : ,, Nisam ja bijeda! Ja kad sam bio čovjek,  ti možda nisi bio ni rođen. Ostavi svojoj djeci, ako ih imaš, ostaće uspomena i tebi i njima.“ I ode čovjek, vukući neke kartone i plastiku za sobom. Vuče i ono što je najteže, ali se to ne vidi golim okom. On teškim lancima vuče svoj ponos i dostojanstvo. Da sam imao snage da ga nekim lijepim riječima zaustavim i ...  ali sam ustao ukopan, nijemo posmatrajući kako se udaljava. Mene opomenu kiša da se trebam skloniti negdje i da na miru razmislim o svemu. Nekakvi čudni osjećaji me preplaviše, najednom vidim sav nesklad, neku liniju koju je povukao taj nepoznati čovjek između sebe i ostatka svijeta. Uh! Ne vjeruje on više nikome i ničemu. A i kako bi? Koliko je samo prošlo bijesnih auta, kraj nekog kontejnera, gdje se on u momentu našao, a niko se osvrnuo nije? Koliko je puta trpio nečiji pogled sa prozora stana u nekoj zgradi, dok pretražuje kontejner? Koliko je puta neko pravio širok luk dok je hodajući zaobilazio ovog ponosnog čovjeka? I on bolje živi sa tim, navikao je. Gore sam ga ja uvrijedio što sam mu ponudio te dvije marke. Prešao sam crtu, a nisam smjeo. Da, sjetio sam se psovke. Rekao je: ,, Jebale te tvoje pare!“ Ponizio sam ga, što je istina. Nisam htjeo, naravno. Bio sam naivan u dobronamjernosti.

Za njega je kontejner njegova radnja. On iz te radnje prodaje karton i plastiku, a od toga izdržava sebe i ako koga ima. Sebe je davno sahranio, uzidao u zid izmenju prošlog i budućeg, neće ni da se sjeća ni da očekuje. Dozvolio je sebi da živi. I da se tim zidom ogradi od svih. Odlučio je da bude bogat i da nikome to nikad ne kaže. ,, Nisam ja bijeda“, reče mi i preko mene, porazi svu ljudsku sujetu, svaku želju za nečim. Tu se zadesio kako bih ja pisao o njemu. Ispred njega sam stajao kao na stubu srama, a on kao za inat ukočio vrijeme, pa nikako da pusti.

 Vjerovatno je istina to kad kaže da nisam bio ni rođen u to neko drugo vrijeme koje sada zvuči kao neka paralelna dimenzija ili neko nestvarno doba,  kad je ukus trešanja bio drugačiji nego sad, kad se gledalo kome će zelena flaša u gajbi piva, a od dva ,,regresa“ kupovao se stojadin...

Sve me neka jeza prođe. Ma znam ja da ne trebam kriviti sebe i ne krivim, istina. Ali, svakako da je cijena njegovog dostojanstva mnogo veća od dvije marke. Ljudi pamte riječi i lice, on mene možda, ali ja njega za čitav život. I ovo nebo nekad zna biti tvrdo za jedan obični ljudski pogled.

Kasnije sam gledao u one dvije marke. Slikao sam kontejner i otišao da mi se izrade slike pa ih sad čuvam dok mi sinovi ne porastu, pa da im poklonim te tri identične slike...Toliko sam mogao za te dvije marke.

Često puta pogledam sa prozora, prema onom kontejneru, da vidim hoće li opet doći taj GOSPODIN. Dolaze neki drugi ljudi, vjerovatno istim poslom, ja im ne smijem prići, a njega nema...Ko zna, možda je umro, a možda nikad umrijeti neće.

I kiša je prestala. Kažu za vikend sunčano...vjerovatno opet lažu...