Kao i u većini hrišćanskih domova, praznik Roždestva Hristovog, Božić, zauzima posebno mjesto. Još od svog djetinjstva znam da je radost i sreća sinonim za dane posvećene Bogomladencu Hristu. Sva porodica na okupu, svečana trpeza u toploj kući, ugrijanoj najljepšom vatrom u toku godine. Vatra koju pored pripremljenih drva, jačaju osmijesi i svijest o prisutnosti svih. To je ono što se zove generacijski kod, tradicionalno sa koljena na koljeno.
Dvanaest dana prije Božića, došli su mi moji sinovi da provedemo zajedno deset dana u igri i druženju. Zaista je neupitna snaga koju jedan čovjek, roditelj, dobija od svojih nasljednika, sasvim neuslovljeno, čisto i svijetlo prozračno. Samo sam se prepustio toj bujici emocija, vulkanu Ljubavi...i uživao sam u svakom njihovom pokretu,svakoj slobodnoj riječi,svakom nestašluku. :-)
Trudio sam se da mi šta ne promakne. Vidio sam u njima odrasle ljude koji će se jednog dana sjećati svega lijepog što su u djetinjstvu doživjeli i proživjeli kraj svog oca. Gledao sam u njih i znao sam da će ovo biti prvi put od dana kada dođoše na ovaj svijet, da Božićni uranak čekaju na nekom drugom mjestu, a ne kraj svoga oca, koji bi mirisom tamjana i troparskom melodijom, kao i uvijek do tada, svoje ljubeznjejše sinove pozdravio najljepšim ovosvjetovim pozdravom : ,, Mir Božiji, Hristos se rodi! "... :-)
Čekali smo najavljene padavine sijega, a onda kada je sve obijelilo, izašli smo na grudvanje, a potom pravili najvećeg snješka u parku, zajedničkim snagama, svako po svojoj moći. Crtali smo novogodišnje jelke i poklone, malo se i darivali skromnim poklonima, ne kao prije kad se velikim poklonima tražila satisfakcija, za izgubljeno vrijeme sa njima, nego sada sasvim iskreno, drugačije i od srca. Tada sam shvatio koliko je ustvari bitna očinska ljubav i da se ona ničim ne mjeri, nebitno je što njihov otac nije više ono što je bio u pogledu društvenog statusa...Važno im je da je on tu,da ih gleda, zagrli, miluje po kosi, savjetuje i voli iznad svega ovozemaljskog. Tako je to sa moje strane uvijek i bilo, ali ja nisam ,,stizao" da im to pokažem. :-(
Veče pred polazak, a dva dana pred Božić, u krevetu prije spavanje, a poslije molitvenog pravila, razgovarali smo. Nevina suza kojom pokazaše da im je žao što idu i da bi htjeli još da ostanu, vinula me pod nebeske svodove. Uz dogovor da ćemo se vidjeti čim prije, osmjeh zamijeni suze :-) ,a onda mi tri ujedinjena osmjeha, dadoše krila snažnog i ponosnog orla koji za svoje orliće gine i strada, time su mi pokazali šta znači borba bez uzmicanja, jer ništa dragocjenije nema od bisera koji kane iz dječijeg oka. Obećao sam im da će njihov otac biti uz njih u svakom otkucaju srca i u svakom dahu, i da će sve jednog dana proći a samo će ostati vrijedna djela ljubavi i blijedi tragovi nečovještva. Svako po svojim zaslugama. Rekao sam sebi da, bez obzira što neću biti sa njima na taj tradicionalni dan, oni ZNAJU da sam ja uvijek sa njima i oni sa mnom. Mali moji ljudi me naučiše najvažniju lekciju o Ljubavi. Oni mene, a i ja njih, volim zajedništvom i snagom JEDNINE. Oni u mom i ja njihovom srcu, skriveno od svih zala i problema, a ipak otvoreno prema svima i svemu.
Kao što Otac Nebeski posla svog Sina Jedinorodnog u svijet radi spasenja svijeta i kao što Sin reče: ,, Otac i ja, Jedno smo.", tako i ja doživjeh Rođenje Hristovo kroz ponovno rođenje samog sebe, kroz katarzu i metamorfozu, oslobođen od svih sujeta i proizačnih razmišljanja.
Nije potrebno razmišljati, nego voljeti. U svakoj najmanjoj ćeliji svoga organizma, osjetio sam Ljubav. Volim i voljen sam. :-)
Vole me oni koji hoće da budu sa mnom Jedno.
Bog je prisutan, iz Ljubavi nastade vječnost.
Ništa više nije važno što je bilo, niti ono što će biti. Važno je ono što sada Jeste, a to je Ljubav.
Nema ničega što mi nedostaje, ja sam dio Svega i Sve je meni. Vanvremenski, vanprostorno...Svjesno,Slobodno i Neuslovljeno.
Tog 05.januara 2015.godine u večernjim satima, sam osjetio potrebu da se Svima zahvalim, jer su Svi dio mene i ja sam zbog Svih sada takav. :-)
Srećan, Radostan, Voljen, Svjestan, Slobodan...Shvatio sam da me ništa ne sputava da budem Čovjek. Jer biti Čovjek i jeste najveći izazov. Svako svoj put mora naći i krenuti njime. I na tom putu će naći njega Ono zbog čega se odlučio na taj put.
Čovjek nikad ništa ne gubi,Čovjek uvijek dobija. :-)
Razmislite zašto nam je Bog ostavio da pored noći, imamo i dan!
Vjerujte mi, samo da bi smo shvatili da smo djeca svjetslosti a ne mraka... :-)
A u toj Našoj Svjetlosti neka uvijek bude Radosti... :-)
Dvanaest dana prije Božića, došli su mi moji sinovi da provedemo zajedno deset dana u igri i druženju. Zaista je neupitna snaga koju jedan čovjek, roditelj, dobija od svojih nasljednika, sasvim neuslovljeno, čisto i svijetlo prozračno. Samo sam se prepustio toj bujici emocija, vulkanu Ljubavi...i uživao sam u svakom njihovom pokretu,svakoj slobodnoj riječi,svakom nestašluku. :-)
Trudio sam se da mi šta ne promakne. Vidio sam u njima odrasle ljude koji će se jednog dana sjećati svega lijepog što su u djetinjstvu doživjeli i proživjeli kraj svog oca. Gledao sam u njih i znao sam da će ovo biti prvi put od dana kada dođoše na ovaj svijet, da Božićni uranak čekaju na nekom drugom mjestu, a ne kraj svoga oca, koji bi mirisom tamjana i troparskom melodijom, kao i uvijek do tada, svoje ljubeznjejše sinove pozdravio najljepšim ovosvjetovim pozdravom : ,, Mir Božiji, Hristos se rodi! "... :-)
Čekali smo najavljene padavine sijega, a onda kada je sve obijelilo, izašli smo na grudvanje, a potom pravili najvećeg snješka u parku, zajedničkim snagama, svako po svojoj moći. Crtali smo novogodišnje jelke i poklone, malo se i darivali skromnim poklonima, ne kao prije kad se velikim poklonima tražila satisfakcija, za izgubljeno vrijeme sa njima, nego sada sasvim iskreno, drugačije i od srca. Tada sam shvatio koliko je ustvari bitna očinska ljubav i da se ona ničim ne mjeri, nebitno je što njihov otac nije više ono što je bio u pogledu društvenog statusa...Važno im je da je on tu,da ih gleda, zagrli, miluje po kosi, savjetuje i voli iznad svega ovozemaljskog. Tako je to sa moje strane uvijek i bilo, ali ja nisam ,,stizao" da im to pokažem. :-(
Veče pred polazak, a dva dana pred Božić, u krevetu prije spavanje, a poslije molitvenog pravila, razgovarali smo. Nevina suza kojom pokazaše da im je žao što idu i da bi htjeli još da ostanu, vinula me pod nebeske svodove. Uz dogovor da ćemo se vidjeti čim prije, osmjeh zamijeni suze :-) ,a onda mi tri ujedinjena osmjeha, dadoše krila snažnog i ponosnog orla koji za svoje orliće gine i strada, time su mi pokazali šta znači borba bez uzmicanja, jer ništa dragocjenije nema od bisera koji kane iz dječijeg oka. Obećao sam im da će njihov otac biti uz njih u svakom otkucaju srca i u svakom dahu, i da će sve jednog dana proći a samo će ostati vrijedna djela ljubavi i blijedi tragovi nečovještva. Svako po svojim zaslugama. Rekao sam sebi da, bez obzira što neću biti sa njima na taj tradicionalni dan, oni ZNAJU da sam ja uvijek sa njima i oni sa mnom. Mali moji ljudi me naučiše najvažniju lekciju o Ljubavi. Oni mene, a i ja njih, volim zajedništvom i snagom JEDNINE. Oni u mom i ja njihovom srcu, skriveno od svih zala i problema, a ipak otvoreno prema svima i svemu.
Kao što Otac Nebeski posla svog Sina Jedinorodnog u svijet radi spasenja svijeta i kao što Sin reče: ,, Otac i ja, Jedno smo.", tako i ja doživjeh Rođenje Hristovo kroz ponovno rođenje samog sebe, kroz katarzu i metamorfozu, oslobođen od svih sujeta i proizačnih razmišljanja.
Nije potrebno razmišljati, nego voljeti. U svakoj najmanjoj ćeliji svoga organizma, osjetio sam Ljubav. Volim i voljen sam. :-)
Vole me oni koji hoće da budu sa mnom Jedno.
Bog je prisutan, iz Ljubavi nastade vječnost.
Ništa više nije važno što je bilo, niti ono što će biti. Važno je ono što sada Jeste, a to je Ljubav.
Nema ničega što mi nedostaje, ja sam dio Svega i Sve je meni. Vanvremenski, vanprostorno...Svjesno,Slobodno i Neuslovljeno.
Tog 05.januara 2015.godine u večernjim satima, sam osjetio potrebu da se Svima zahvalim, jer su Svi dio mene i ja sam zbog Svih sada takav. :-)
Srećan, Radostan, Voljen, Svjestan, Slobodan...Shvatio sam da me ništa ne sputava da budem Čovjek. Jer biti Čovjek i jeste najveći izazov. Svako svoj put mora naći i krenuti njime. I na tom putu će naći njega Ono zbog čega se odlučio na taj put.
Čovjek nikad ništa ne gubi,Čovjek uvijek dobija. :-)
Razmislite zašto nam je Bog ostavio da pored noći, imamo i dan!
Vjerujte mi, samo da bi smo shvatili da smo djeca svjetslosti a ne mraka... :-)
A u toj Našoj Svjetlosti neka uvijek bude Radosti... :-)
Нема коментара:
Постави коментар