Idealistička misao o savršenom mjestu na zemlji u kojem je sve besprekorno uređeno a koje ipak ne postoji, široko otvara vrata svim hegemonistima koji ne prezaju od totalitarizma, kako bi došli do tog ideala rušeći sve pred sobom. Prkos i egoizam! Izuzeću politiku, a uzeću u obzir društvene odnose tj.,pitanje prijateljstva. Često sam svjedok narušenih odnosa koji dolaze usled hipokrizije na polju emotivnih, socijalnih, ekonomskih, društvenih i intelektualnih razlika. I sam sam osjetio koliko to utiče pri pogledu na svijet i formiranju odnosno transformaciji ličnosti. Ako bih hipotetički posmatrao, onda se stiče dojam, da niko nikome nije prijatelj!? Ili griješim??? Jer biti prijatelj, isključuje riječ ZBOG, kao što Ljubav isključuje riječ ZATO! Međutim, svjedoci smo sasvim drugačije realnosti i perspektive pa je logično da pod presijom popušta i najjači jer mu okreću leđa najdraži, a da on ništa ne može da učini, kako bi to promijenio. Iako se trudi, pokušava, bori se...
Da, trebamo poštovati svačiji izbor i ne prisiljavati nikoga na nešto, ako to sam ne želi. Ali, ako je samo okvir lijep a slika unutar njega ružna, onda moramo mijenjati sliku kako ne bi odudarala od okvira. Ljepota je u oku onoga koji gleda. Čovjek, iako lijep kada ga gledamo po spoljašnjosti, mora voditi računa o svojoj unutrašnjoj ljepoti. Treba da bdije nad sobom i svojom ljepotom, kako bi ga neko ili Neko pogledao i zadržao pogled na njemu.
To se dakle odnosi na neprekidno samousavršavanje.
Prisutne društvene devijacije ugrožavaju najprije porodicu, i onda nastaje kolaps kada neko zna da mu unutrašnju ljepotu osvjetljava plamen dobrote, ali ipak strada od oca, majke, brata, sestre...
Otac ugnjetava sina jer je sam otac kukavica i nema snage niti volje da se sam sa sobom suoči, prizna sebi sve sopstvene nedostatke, te da slast autokratije zamijeni očinskom ljubavlju punom podrške, razumijevanja i požrtvovanja.
Majka ruši svoje rođeno nametnutim pravilima, veže se kao pijavica za svoje dijete koje posmatra kao svoju ,,stvar", drži ga u vlasti bez mogućnosti osamostaljivanja i formiranja, uvijek joj je malo ljubavi, a ustvari je nezadovoljna životom, promašenom investicijom koju je nekad zvala ,,ljubavi!", teži da se oslobodi odgovornosti i traži izgovor za neuspjeh za koji je sama kriva.
Brat okreće leđa sestri, sestra bratu, sestra mrzi sestru zbog konkurencije, brat na brata udara radi imovine i bogatstva koje ne vrijedi ništa...Roditelji uništavaju djecu, djeca uništavaju sama sebe...
Kum drži djecu na krštenju, s njim piješ vino i rakiju, plačeš i smiješ se...a sutra, kad ti kuća u plamenu gori, Kum ima važnija posla, nema vremena a i boji se da se sam ne opeče...
Prijatelj ti govori da vas nikad ništa rastaviti neće, da te voli kao brata, grli te i kaže da njemu slobodno vjeruješ jer te nikad izdao ne bi, a u njemu gladna zvijer čeka tvoju nesreću, pa da likuje nad tobom i tvojim bolom dok sebi poziciju gradi gledajući tvoju propast.
Ne brinite se, dobri ljudi! Niste ostali bez kumova i prijatelja...Ostali su oni bez vas.
Prijateljstvo između roditelja i djece, kumova i prijatelja, rodbine...živi tamo gdje je tuđa sreća i moja sreća, i gdje je tuđa nevolja i moja nevolja.Tu je izvor radosti, taj praobraz postojanja postaje sinonim života. Kada niko ne traži svoje, i kada živim kako bih druge volio jer tako volim i sebe, kada se smijem jer nemam zla u sebi onda je svaki ,,privilegovani čin" , bilo otac, ili majka ili brat, sestra, kum, prijatelj....pojednostavljen u prostom, a ipak najvećem zvanju...Čovjek.
Da, trebamo poštovati svačiji izbor i ne prisiljavati nikoga na nešto, ako to sam ne želi. Ali, ako je samo okvir lijep a slika unutar njega ružna, onda moramo mijenjati sliku kako ne bi odudarala od okvira. Ljepota je u oku onoga koji gleda. Čovjek, iako lijep kada ga gledamo po spoljašnjosti, mora voditi računa o svojoj unutrašnjoj ljepoti. Treba da bdije nad sobom i svojom ljepotom, kako bi ga neko ili Neko pogledao i zadržao pogled na njemu.
To se dakle odnosi na neprekidno samousavršavanje.
Prisutne društvene devijacije ugrožavaju najprije porodicu, i onda nastaje kolaps kada neko zna da mu unutrašnju ljepotu osvjetljava plamen dobrote, ali ipak strada od oca, majke, brata, sestre...
Otac ugnjetava sina jer je sam otac kukavica i nema snage niti volje da se sam sa sobom suoči, prizna sebi sve sopstvene nedostatke, te da slast autokratije zamijeni očinskom ljubavlju punom podrške, razumijevanja i požrtvovanja.
Majka ruši svoje rođeno nametnutim pravilima, veže se kao pijavica za svoje dijete koje posmatra kao svoju ,,stvar", drži ga u vlasti bez mogućnosti osamostaljivanja i formiranja, uvijek joj je malo ljubavi, a ustvari je nezadovoljna životom, promašenom investicijom koju je nekad zvala ,,ljubavi!", teži da se oslobodi odgovornosti i traži izgovor za neuspjeh za koji je sama kriva.
Brat okreće leđa sestri, sestra bratu, sestra mrzi sestru zbog konkurencije, brat na brata udara radi imovine i bogatstva koje ne vrijedi ništa...Roditelji uništavaju djecu, djeca uništavaju sama sebe...
Kum drži djecu na krštenju, s njim piješ vino i rakiju, plačeš i smiješ se...a sutra, kad ti kuća u plamenu gori, Kum ima važnija posla, nema vremena a i boji se da se sam ne opeče...
Prijatelj ti govori da vas nikad ništa rastaviti neće, da te voli kao brata, grli te i kaže da njemu slobodno vjeruješ jer te nikad izdao ne bi, a u njemu gladna zvijer čeka tvoju nesreću, pa da likuje nad tobom i tvojim bolom dok sebi poziciju gradi gledajući tvoju propast.
Ne brinite se, dobri ljudi! Niste ostali bez kumova i prijatelja...Ostali su oni bez vas.
Prijateljstvo između roditelja i djece, kumova i prijatelja, rodbine...živi tamo gdje je tuđa sreća i moja sreća, i gdje je tuđa nevolja i moja nevolja.Tu je izvor radosti, taj praobraz postojanja postaje sinonim života. Kada niko ne traži svoje, i kada živim kako bih druge volio jer tako volim i sebe, kada se smijem jer nemam zla u sebi onda je svaki ,,privilegovani čin" , bilo otac, ili majka ili brat, sestra, kum, prijatelj....pojednostavljen u prostom, a ipak najvećem zvanju...Čovjek.
Нема коментара:
Постави коментар