Nekad i sad

Čudno je ljudima, koji su odrasli uz Dugme i Smak,Neleta,Đuru i Nadrealiste,Piksija i Papeta,Boška Buhu i ,,danas kada postajem pionir...“ sada postojati u vremenu sajber tehnologije,androida,play station igrica,facebook-a...kada je jedino,što bi roditelj, kao presjek između svog djetinjstva i djetinjstva sopstvene djece,kao jaz jednog vremena,mogao pričati o trocjevcima i haubicama,maskirnim odijelima i automatima tipa škorpion,o ikar narezcima i dobroj staroj ,,gibiri“ iz Crvenog krsta.

Uz ono obavezno,ko je više dobio zato što je neko nekome...

A taman u to vrijeme,prije rata,a i u toku rata ( kad je bilo struje ) ono kad je Dnevnik na tv,obavezno se nađe neko u punoj kući, ( dok traje Dnevnik ),da govori:,, Ćuti,ćuti! Ćuti,ćutiii!“ iako niko ni riječ ne progovara...Posle rata to više nikome nije padalo na pamet da govori.

Pitam se,hoće li se iko ikad naći,da kaže ko je odgovoran za krađu bezbrižnog dječijeg života vakuum generacije ili nacije dječije koja nastade iz ,,plastenika“?! Nije bitno ime ni porijeklo te djece,bitan je sadržaj.Uzeli su nam sve a niko nas nije pitao. 

Na mjesto toga,kao kompenzaciju,dobili smo bolesne i potištene roditelje sa traumama  i hroničnom nostalgijom, a sa druge strane, u isto vrijeme progresivnu hiperaktivnu prirodu naše djece,za koju moramo stalno biti u ,,trenažnom procesu“ kako bi bili ,,IN“ u pogledu djece i njihovih očekivanja.

Nego nam je zadao prejak for. Danas djeca igraju fudbal,gledajući u monitor,a idu na fudbalski trening da ,,bi izašli iz kuće“. Jedina neizvjesnost jadnog roditelja hoće li njegovo dijete zaigrati u timu Virtuelnog ili Realnog svijeta...Umjesto odlaska u tuđe trešnje,sada je nestašluk ako trojica dječaka prebiju jednog dječaka,a onda roditelji tih dječaka kažu:,,Ne,to naše dijete nikad ne bi uradilo.“Oni žalosni i ne znaju svoju djecu.  Kao problem uviđam nedostatak vremena,koje sasvim lijepo neko drugi raspodijeli u ime tog roditelja ,koji bi svakako želio da posveti vrijeme svom djetetu.Ali nije nam svima bio tata švercer u toku rata,niti je bio truli direktor koji je rasprodao firmu u ime radnika i stekao bogatstvo,niti je bio političar bez obraza koji sebe i svoje smjesti u fotelje,a ti bijedo ne moraš ni živjeti a kamoli djecu da imaš.( Izuzetak su časni i pošteni ljudi koji su svojim trudom i radom sačuvali svoje dostojanstvo.) Nekima su očevi u grobovima radi nečijih ciljeva pa danas naša djeca nas pitaju:,,Tata,a zašto ja nemam djeda kad moj drugar ima??“ ...

U kakvoj korelaciji treba da živimo kad je u ovo vrijeme prisutno mali milion reklama za bolju cirkulaciju,protiv stresa,protiv gojaznosti,za potenciju,za kostobolju...hahahaha,Bože moj...

Ja se recimo sjećam reklama za Cipiripi,Lesninu,Zastavu-Kragujevac...nikakvih lijekova ili vrlo rijetko. Čuj,diskretni ulošci! Evo upravo,dok pišem,to čujem iz druge sobe...

Unutar demokratije nema poštovanja prema samom demosu nego mu (onome koji se time služi) demos (kroz  manipulaciju ) dođe nešto kao tranzicija  iz ega ka alter egu,na putu do cilja.Interesantan interes za onoga koga interesuje.Međutim,mene to ne interesuje. Za svoju djecu biću najbolji tata,eto iz inata...hehehe. I to tata koji zna put iz rata,od sela do grada,od vrata do vrata,između blještavila i blata...

Igraćemo fudbal na travi u polju,igraćemo klikere,slušaćemo Čolu i Indexe,naučiću ih fore koje opstaju u svakom vremenu, a najjače od svih su da nađu put do originalnosti,da budu jedinstveni svaki za sebe u mašti,kreaciji i Ljubavi...Da pjevaju,da se smiju,da se raduju. To se novcem niti bilo kakvim položajem ne postiže.

,,Biti isti,biti poseban,biti slobodan,biti samo svoj...“

P.S.Pozdrav za Aljasku ko god da je,hvala mu što se kroz ove riječi družimo ;-)