Rađanje

Kad sam malo porastao,taman toliko da sam mogao shvatiti,čuo sam u nekoj priči,kako mi je majka jedva preživjela na porođaju( a i ja sam) i da sam posle toga morao ostati u inkubatoru nekih 15 dana...Šta reći,osim veliko hvala majci i svim ljekarima koji su se te 1979 godine potrudili da ostanem živ. Uvijek sam bio nekako neobičan sam sebi. Moje odrastanje je bilo asimetrično u odnosu na vršnjake.Ne u fizionimiji niti mentalnom aspektu,koliko u duhovnom. Veliki zanesenjak,otjelotvorenje mašte,uvijek u svom svijetu...A to stvarno nije tako loše.Naprotiv,to je veoma dobro.Ne odražava se na društvenost,čak mu dođe kao neki suplement. To sam tek kasnije shvatio u razgovorima,kad mi neko kaže da bi me mogao/la slušati uvijek i kako prosijavam nekom drugom vrstom energije.Bez lažne skromnosti,prijao bi mi takav kompliment,sve dok nisam shvatio da me ta lica prate bez mogućnosti da se upuste u dijalog.

Naravno,da se iz ćutanja i pažnje brzinom metka rađa primarna inteligencija,ali ovo mi je znalo doći nekako kao poraz.Jer sam izgubio sagovornike.To saznanje je u velikoj mjeri dovelo u pitanje i moju saznajnu percepciju,jer sam ostao bez mogućnosti da nešto naučim i dobijem povratnu informaciju.Ne računam neobaveznu svakodnevnicu...,,Gdje si,kako si,šta ima,kako tvoji...?“ Ovdje prije svega govorim o razgovorima u kojima nastaje opipljiva sociopsihološka sinteza kroz simbiozu dvije ličnosti.

Neuslovna,prijemčiva...onaj vid razgovora zbog kojeg se zaista pije kafa.Nameće se logično pitanje za onoga koji ovo čita:,,Da li sam bio toliko nametljiv i bezobrazan da nisam nekome dao da dođe do riječi?“ Nakon duboke analize i provjere sopstvene autonomne i autohtone ličnosti,shvatio sam jednu neoborivu istinu. Nije problem u meni. Kroz razne stadijume mog bitisanja u ovozemaljskom životu,došao sam do saznanja koje neosporno utiče na moj personalitet. Uh,kako je ovo kvalitetno! Hehehe... Ljudi,ja nikad nisam dozvolio da misli koje su dolazile,bile i prolazile naruše moj ličnosni integritet.Ne kažem da nije bilo borbe,ali nisam znao sa čim se borim.Želio sam kontinuitet i naposljetku,imam to pravo da kažem da sam ga i održao.A sad kad ZNAM i kad JESAM,mislim da će mi biti manji problem da u tom pravcu i nastavim. Sva moja borba je bila do sada u mjestu,a nekad i u defanzivi. Sve da ne bi bio neko povrijeđen ili da se na bilo kom nivou uspostavi neki balans,da bi emocije imale satisfakciju.Ooo,kakva greška! Prvo,dozvolio sam da moje misle zauzmu ulogu ispred mene samog,jer ja nisam ono što su moje misli i nisam shvatio do skora da postoji za mene mjesto iza mojih misli odakle ih mogu u SVOM MIRU posmatrati,a samim tim i učiniti ih bezvrijednim u pokušaju atentata na ono što jesam. STANJE APSOLUTNOG MIRA U ČVRSTOJ ZAJEDNICI SA IZVOROM ŽIVOTA.Na tom polju nema te vrste negativnog elektriciteta gdje ,,nešto pomamno i divlje ruši jednu harmoniju“ narušavajući spokoj jedne uvezane materije.Drugim riječima,čovjek je dobrovoljno pristao na automatizaciju svoje cjeline i jednine,svoje sopstvenosti i jedinstvenosti u odnosu na misli koje ga sputavaju da bude ono zbog čega jedino može opravdati svoje postojanje na zemlji.

Nisam je kriv što sam u svojoj suštini ostao ISTI,ne dozvoljavajući arogantnoj dogmatičnosti,koju uzgred ljudi svojim mislima stvoriše,neke zakone,postulate,forme...sve da bi zadovoljili potrebe svog ega i svoje vlasti. MOJ BOG NIJE EGOISTA i ne želi da ja budem egoista. Ja vjerujem,volim,nadam se,zahvaljujem...a takav je i Bog u kojeg vjerujem. J

On hoće da smo mi jednina i samo me takav odnos interesuje.Sada nema potrebe za mislima,sada sam u potpunoj slobodi,miran i spokojan. I da! Nisam kriv što su moji sagovornici slijedili svoje misli,zanemarujući svoju suštinu i time izgubili svoj kontinuitet.Jedino znam da nikad nije kasno da preispitaju svoj pogled na život kao što sam ja na MOJ ŽIVOT.