Seljak među publikom

Izgleda da je danas došlo vrijeme da ako hoćeš nešto da dokažeš,obavezno moraš naći i onoga kome ćeš to da dokažeš. Kome je još istina popularna? Kome je stalo do objektivnosti i ispravnosti? Ili iz drugog ugla gledano,šta to govori o nama samima? Da li smo dorasli vremenu u kojem živimo ili smo se prihvatili nečijeg scenarija bez mogućnosti da na životnoj sceni odigramo ulogu kojoj smo uglavnom nedorasli...
Loše vrijeme,loš scenario,loša scena,loši glumci...Jedino kritičari nisu nikad loši. Oni i ne prihvataju da može postojati originalan scenario,dobra scena,komad rađen po istinitom događaju,hehehe...Ne,to nikako.
Treba čovjeka svesti po uskom šablonu u blato i ako je ikako moguće,tamo ga što bolje uvaljati,da nikad iz tog blata ne ustane. Zaboravljaju kritičari da Sunce svojim zracima i kroz to blato prolazi,ali ipak ostane neokaljano! Prolazi zbog onoga koji je u blatu. Onoga,koji se usprotivio lošem scenariju i nije htjeo zaigrati ulogu lošeg glumca nego se usprotivio i rekao:,, Šta će mi scena na kojoj moram sam sebe da ponižavam?
Zašto da igram ulogu radi vas,kad mi ničim ne govorite da vam pripadam? Hoćete da me osudite jer sam drugačiji,jer ja ulogu ne glumim nego je živim , a ne znate da time što meni sudite i loše me procjenjujete,ustvari više govorite sami o sebi nego o meni?"
Međutim,kao što svaka profesija ima svoje opravdanje u postojanosti,samim tim neosporni su i kritičari, a sa njima i loši glumci. Kritičari kritikuju sve osim sebe,a loši glumci nikad ne postaju dobri,jer se oni samo lošeg scenarija drže. Volim metaforu, ali kad podignemo paravan,to bi otprilike izgledalo ovako.
Ja sam niko i ništa da nekome morališem. Nemam to pravo, jer sam pun ,,zakrpa" koje pokrivaju moju golotinju. Obično sam znao svakoga razumijeti i nikoga ne osuđivati,jer kakvim sudom sudiš,takvim će ti se suditi!
Drugim riječima,šta ja imam ranjenog čovjeka kritikovati,zbog toga što je bio nepažljiv i ranio se?...
Ja mu trebam,ako sam u mogućnosti,pomoći i prihvatiti ga sebi. Ako ništa,iz ljubavi prema bilo kom čovjeku kada je u nevolji,pruži blagu riječ,zagrljaj,osmjeh,molitvu...Toliko svako može.S druge strane,možeš li,jadni čovječe biti veći,ako nekoga osuđuješ,a da ga pri tome i ne poznaješ? A ne poznaješ ga jer sebi nisi dao priliku zato što misliš da bi taj neko mogao biti bolji u nečemu od tebe...
Kako smo samo mali i ništavni zbog svoje zlobe i uskogrudosti...
Pogledajte čestitog seljaka koji ore sa plugovima i zapregom! Njegove ruke su tvrde i žilave,njegovo lice preplanulo i izborano,njegov korak težak i siguran...sav u istini i dostojanstvu,hrabar i odlučan.
Ne ore on brazdu samo zbog hrane koju će mu zemlja dati,nego se on opominje na sebe. Njegova njiva,ako je ne obrađuje,ako je duboko ne izbrazda,za neko vrijeme će postati neobradiva,uzniknuće korov i gusto granje,postaće divlja i onda se neće moći kroz nju brazdu napraviti,niti će mu ikad više plodove donijeti...
Zna težak zašto nosi takvo ime.Zna da to nije lako,ali zaboravi li na brazdu,zaboraviće i plodove koji će doći iz te brazde...
Pogledajte naša polja,dragi moji...malo njih obrađuju svoje njive i sve polako zarasta i pustoši...
Sagledajte sebe,prijatelji moji i vidjećete da je krajnje vrijeme da u duši svojoj opustošenoj napravite brazdu koja će vam mnoge plodove donijeti. Ne budite licemjeri i ne donosite zaključke o nekome koga ne poznajete. Ne vičite na drugog nego pronađite sebe u sebi. Svakome je dato onoliko koliko mu treba,a pitanje je koliko prokletstvo u čovjeku ćuti,sve do momenta kad čovjek pusti da ga nadjača i počne da se hrani tuđim životom umjesto da se brine o svom. Možda bi trebalo još nešto da napišem,ali idem da vidim na svom polju kako iz duboke i plodne brazde niču plodovi sreće,ljubavi,radosti,zadovoljstva...