Melanholija.Pada kisa,ali tek toliko da se zna da pada...Dok stojim kraj prozora i gledam u prazno i tmurno,dira me negdje duboko unutra ovaj 13.novembar,i u njemu pomijesana osjecanja koja treba presjeci tupim nozem.Ali ja eto nemam ni taj tupi noz da to uradim,nego pustim,neka dira.Valjda tako treba.
Kao mali volio sam da gledam emisije poput Opstanka i uopste o zivotinjama.Najgore mi je bilo gledati kad jaci pobijedi nejakog,pogotovo ako je to necije mladunce...Sjecam se da je objasnjenje velikih bilo da to tako mora,da je to borba za prezivljavanje u lancu ishrane.Meni licno je uvijek bilo krivo i zao i smatrao sam to za veliku nepravdu.Razmisljao sam zbog cega roditelji tog mladunceta ne preduzmu nesto,pa cak i da zrtvuju svoj zivot po cijenu toga da sacuvaju zivot svog mladunceta...I danas smatram isto. I osjecam se jako lose.
Jer sam i ja iznevjerio svoje mladunce.Moje malo mladunce koje ce sutra imati punih 6 godina od dana rodjenja,ostavio sam da sutra pogledom trazi onoga od kojeg je i zbog kojeg je dosao ovdje u masu onih koji hoce da idu odavde,ali jos ne znaju gdje...Ustvari,svi mi citav zivot bjezimo sami od sebe,i trazimo mjesto gdje nece biti nas,nego gdje cemo biti MI.
A kako da budemo MI,kad svakome u zivotu uvijek neko nedostaje.Ne nesto,nego neko.A najcesce nedostaje covjek sam sebi.Jer onu prazninu u sebi nema cim da ispuni.Kao i ja danas.
Moju mladuncad i mene su rastavili jaci od nas,jaci od bilo koga,jaci od covjecanstva...Razdvojeni smo fizicki,nismo zajedno,ali onaj zbog kojeg jeste sve i koji jeste u svemu,ipak nije dozvolio da nas apsolutno razdvoje. Obecao mi je da se to nece nikad ni desiti. I ja mu vjerujem,i vjerovacu mu do kraja.
Evo udaram pecat suzom iz oka da mu vjerujem.
Jer,ja sam otisao da zavaram trag i da navucem potjeru na sebe,gnjev razjarenih i bjesomucnih,koji se nikad nisu borili niti zrtvovali za druge,nego samo za sebe,pili tudju krv da njome gase vatru u kojoj dusa gori,nezasitu zedj...
Ako me sutra budes trazio pogledom,sine moj,ako ti srce glasno progovori moje ime,ne strahuj za mene,svoju bracu i sebe,jer ono sto smo MI,oni nece nikad biti. U oku tvom sam ostavio iskru Ljubavi koju ces vjesto sakriti od zlih dok mlad ne stasas,a onda ces vidjeti kolika je u njoj snaga...Veca od svih poznatih i nepoznatih zakona,veca i jaca od onih koji za sebe misle da su najveci i najjaci...
Moj poklon za dan tvog rodjenja ja sam ti poklonio jos dok si u mraku bio,a kad si Svjetlost ugledao sa ta dva crna bisera,shvatio sam da su mi zelje uslisene od Onoga koji pokazuje put i tebi i meni.
Raduj se sreco moja sa svojom bracom,jer tamo gdje je nigdje i gdje ne postoji,i tu cu biti sa vama.
Uvijek i zauvijek!!!
Kao mali volio sam da gledam emisije poput Opstanka i uopste o zivotinjama.Najgore mi je bilo gledati kad jaci pobijedi nejakog,pogotovo ako je to necije mladunce...Sjecam se da je objasnjenje velikih bilo da to tako mora,da je to borba za prezivljavanje u lancu ishrane.Meni licno je uvijek bilo krivo i zao i smatrao sam to za veliku nepravdu.Razmisljao sam zbog cega roditelji tog mladunceta ne preduzmu nesto,pa cak i da zrtvuju svoj zivot po cijenu toga da sacuvaju zivot svog mladunceta...I danas smatram isto. I osjecam se jako lose.
Jer sam i ja iznevjerio svoje mladunce.Moje malo mladunce koje ce sutra imati punih 6 godina od dana rodjenja,ostavio sam da sutra pogledom trazi onoga od kojeg je i zbog kojeg je dosao ovdje u masu onih koji hoce da idu odavde,ali jos ne znaju gdje...Ustvari,svi mi citav zivot bjezimo sami od sebe,i trazimo mjesto gdje nece biti nas,nego gdje cemo biti MI.
A kako da budemo MI,kad svakome u zivotu uvijek neko nedostaje.Ne nesto,nego neko.A najcesce nedostaje covjek sam sebi.Jer onu prazninu u sebi nema cim da ispuni.Kao i ja danas.
Moju mladuncad i mene su rastavili jaci od nas,jaci od bilo koga,jaci od covjecanstva...Razdvojeni smo fizicki,nismo zajedno,ali onaj zbog kojeg jeste sve i koji jeste u svemu,ipak nije dozvolio da nas apsolutno razdvoje. Obecao mi je da se to nece nikad ni desiti. I ja mu vjerujem,i vjerovacu mu do kraja.
Evo udaram pecat suzom iz oka da mu vjerujem.
Jer,ja sam otisao da zavaram trag i da navucem potjeru na sebe,gnjev razjarenih i bjesomucnih,koji se nikad nisu borili niti zrtvovali za druge,nego samo za sebe,pili tudju krv da njome gase vatru u kojoj dusa gori,nezasitu zedj...
Ako me sutra budes trazio pogledom,sine moj,ako ti srce glasno progovori moje ime,ne strahuj za mene,svoju bracu i sebe,jer ono sto smo MI,oni nece nikad biti. U oku tvom sam ostavio iskru Ljubavi koju ces vjesto sakriti od zlih dok mlad ne stasas,a onda ces vidjeti kolika je u njoj snaga...Veca od svih poznatih i nepoznatih zakona,veca i jaca od onih koji za sebe misle da su najveci i najjaci...
Moj poklon za dan tvog rodjenja ja sam ti poklonio jos dok si u mraku bio,a kad si Svjetlost ugledao sa ta dva crna bisera,shvatio sam da su mi zelje uslisene od Onoga koji pokazuje put i tebi i meni.
Raduj se sreco moja sa svojom bracom,jer tamo gdje je nigdje i gdje ne postoji,i tu cu biti sa vama.
Uvijek i zauvijek!!!
Ti i ja ćemo popiti kavu, onu kavu zbog kojega se to i zove!
ОдговориИзбриши