Nekad i sad

Čudno je ljudima, koji su odrasli uz Dugme i Smak,Neleta,Đuru i Nadrealiste,Piksija i Papeta,Boška Buhu i ,,danas kada postajem pionir...“ sada postojati u vremenu sajber tehnologije,androida,play station igrica,facebook-a...kada je jedino,što bi roditelj, kao presjek između svog djetinjstva i djetinjstva sopstvene djece,kao jaz jednog vremena,mogao pričati o trocjevcima i haubicama,maskirnim odijelima i automatima tipa škorpion,o ikar narezcima i dobroj staroj ,,gibiri“ iz Crvenog krsta.

Uz ono obavezno,ko je više dobio zato što je neko nekome...

A taman u to vrijeme,prije rata,a i u toku rata ( kad je bilo struje ) ono kad je Dnevnik na tv,obavezno se nađe neko u punoj kući, ( dok traje Dnevnik ),da govori:,, Ćuti,ćuti! Ćuti,ćutiii!“ iako niko ni riječ ne progovara...Posle rata to više nikome nije padalo na pamet da govori.

Pitam se,hoće li se iko ikad naći,da kaže ko je odgovoran za krađu bezbrižnog dječijeg života vakuum generacije ili nacije dječije koja nastade iz ,,plastenika“?! Nije bitno ime ni porijeklo te djece,bitan je sadržaj.Uzeli su nam sve a niko nas nije pitao. 

Na mjesto toga,kao kompenzaciju,dobili smo bolesne i potištene roditelje sa traumama  i hroničnom nostalgijom, a sa druge strane, u isto vrijeme progresivnu hiperaktivnu prirodu naše djece,za koju moramo stalno biti u ,,trenažnom procesu“ kako bi bili ,,IN“ u pogledu djece i njihovih očekivanja.

Nego nam je zadao prejak for. Danas djeca igraju fudbal,gledajući u monitor,a idu na fudbalski trening da ,,bi izašli iz kuće“. Jedina neizvjesnost jadnog roditelja hoće li njegovo dijete zaigrati u timu Virtuelnog ili Realnog svijeta...Umjesto odlaska u tuđe trešnje,sada je nestašluk ako trojica dječaka prebiju jednog dječaka,a onda roditelji tih dječaka kažu:,,Ne,to naše dijete nikad ne bi uradilo.“Oni žalosni i ne znaju svoju djecu.  Kao problem uviđam nedostatak vremena,koje sasvim lijepo neko drugi raspodijeli u ime tog roditelja ,koji bi svakako želio da posveti vrijeme svom djetetu.Ali nije nam svima bio tata švercer u toku rata,niti je bio truli direktor koji je rasprodao firmu u ime radnika i stekao bogatstvo,niti je bio političar bez obraza koji sebe i svoje smjesti u fotelje,a ti bijedo ne moraš ni živjeti a kamoli djecu da imaš.( Izuzetak su časni i pošteni ljudi koji su svojim trudom i radom sačuvali svoje dostojanstvo.) Nekima su očevi u grobovima radi nečijih ciljeva pa danas naša djeca nas pitaju:,,Tata,a zašto ja nemam djeda kad moj drugar ima??“ ...

U kakvoj korelaciji treba da živimo kad je u ovo vrijeme prisutno mali milion reklama za bolju cirkulaciju,protiv stresa,protiv gojaznosti,za potenciju,za kostobolju...hahahaha,Bože moj...

Ja se recimo sjećam reklama za Cipiripi,Lesninu,Zastavu-Kragujevac...nikakvih lijekova ili vrlo rijetko. Čuj,diskretni ulošci! Evo upravo,dok pišem,to čujem iz druge sobe...

Unutar demokratije nema poštovanja prema samom demosu nego mu (onome koji se time služi) demos (kroz  manipulaciju ) dođe nešto kao tranzicija  iz ega ka alter egu,na putu do cilja.Interesantan interes za onoga koga interesuje.Međutim,mene to ne interesuje. Za svoju djecu biću najbolji tata,eto iz inata...hehehe. I to tata koji zna put iz rata,od sela do grada,od vrata do vrata,između blještavila i blata...

Igraćemo fudbal na travi u polju,igraćemo klikere,slušaćemo Čolu i Indexe,naučiću ih fore koje opstaju u svakom vremenu, a najjače od svih su da nađu put do originalnosti,da budu jedinstveni svaki za sebe u mašti,kreaciji i Ljubavi...Da pjevaju,da se smiju,da se raduju. To se novcem niti bilo kakvim položajem ne postiže.

,,Biti isti,biti poseban,biti slobodan,biti samo svoj...“

P.S.Pozdrav za Aljasku ko god da je,hvala mu što se kroz ove riječi družimo ;-)

Srećan sam :-)

Srećan sam,jer znam da volim i znam da opraštam.
Srećan sam i nikoga ne mrzim.
Srećan sam jer sam nasmijan.
Srećan sam jer imam tri sina.
Srećan sam jer slušam dobru muziku i čitam dobre knjige.
Srećan sam jer se radujem tuđoj sreći kao svojoj.
Srećan sam jer volim da pomažem.
Srećan sam jer srećem dobre ljude.
Srećan sam jer vjerujem u Boga i u Dobro.
Srećan sam jer se sjećam lijepih uspomena.
Srećan sam jer ne robujem formama i pravilima.
Srećan sam jer živim u sadašnjem trenutku.
Srećan sam jer imam s kim podijeliti sreću.
Srećan sam zbog sebe a ne zbog nekoga.
Srećan sam jer nisam licemjeran i ne pretvaram se.
Srećan sam kad shvatim lekciju.
Srećaan sam kad pjevam.
Srećan sam kad napišem pjesmu.
Srećan sam jer sam slobodan.
Srećan sam kad sam odgovoran.
Srećan sam kad poklanjam.
Srećan sam zbog beskonačnosti sreće.
Srećan sam uvijek i ostaću srećan... :-)

Seljak među publikom

Izgleda da je danas došlo vrijeme da ako hoćeš nešto da dokažeš,obavezno moraš naći i onoga kome ćeš to da dokažeš. Kome je još istina popularna? Kome je stalo do objektivnosti i ispravnosti? Ili iz drugog ugla gledano,šta to govori o nama samima? Da li smo dorasli vremenu u kojem živimo ili smo se prihvatili nečijeg scenarija bez mogućnosti da na životnoj sceni odigramo ulogu kojoj smo uglavnom nedorasli...
Loše vrijeme,loš scenario,loša scena,loši glumci...Jedino kritičari nisu nikad loši. Oni i ne prihvataju da može postojati originalan scenario,dobra scena,komad rađen po istinitom događaju,hehehe...Ne,to nikako.
Treba čovjeka svesti po uskom šablonu u blato i ako je ikako moguće,tamo ga što bolje uvaljati,da nikad iz tog blata ne ustane. Zaboravljaju kritičari da Sunce svojim zracima i kroz to blato prolazi,ali ipak ostane neokaljano! Prolazi zbog onoga koji je u blatu. Onoga,koji se usprotivio lošem scenariju i nije htjeo zaigrati ulogu lošeg glumca nego se usprotivio i rekao:,, Šta će mi scena na kojoj moram sam sebe da ponižavam?
Zašto da igram ulogu radi vas,kad mi ničim ne govorite da vam pripadam? Hoćete da me osudite jer sam drugačiji,jer ja ulogu ne glumim nego je živim , a ne znate da time što meni sudite i loše me procjenjujete,ustvari više govorite sami o sebi nego o meni?"
Međutim,kao što svaka profesija ima svoje opravdanje u postojanosti,samim tim neosporni su i kritičari, a sa njima i loši glumci. Kritičari kritikuju sve osim sebe,a loši glumci nikad ne postaju dobri,jer se oni samo lošeg scenarija drže. Volim metaforu, ali kad podignemo paravan,to bi otprilike izgledalo ovako.
Ja sam niko i ništa da nekome morališem. Nemam to pravo, jer sam pun ,,zakrpa" koje pokrivaju moju golotinju. Obično sam znao svakoga razumijeti i nikoga ne osuđivati,jer kakvim sudom sudiš,takvim će ti se suditi!
Drugim riječima,šta ja imam ranjenog čovjeka kritikovati,zbog toga što je bio nepažljiv i ranio se?...
Ja mu trebam,ako sam u mogućnosti,pomoći i prihvatiti ga sebi. Ako ništa,iz ljubavi prema bilo kom čovjeku kada je u nevolji,pruži blagu riječ,zagrljaj,osmjeh,molitvu...Toliko svako može.S druge strane,možeš li,jadni čovječe biti veći,ako nekoga osuđuješ,a da ga pri tome i ne poznaješ? A ne poznaješ ga jer sebi nisi dao priliku zato što misliš da bi taj neko mogao biti bolji u nečemu od tebe...
Kako smo samo mali i ništavni zbog svoje zlobe i uskogrudosti...
Pogledajte čestitog seljaka koji ore sa plugovima i zapregom! Njegove ruke su tvrde i žilave,njegovo lice preplanulo i izborano,njegov korak težak i siguran...sav u istini i dostojanstvu,hrabar i odlučan.
Ne ore on brazdu samo zbog hrane koju će mu zemlja dati,nego se on opominje na sebe. Njegova njiva,ako je ne obrađuje,ako je duboko ne izbrazda,za neko vrijeme će postati neobradiva,uzniknuće korov i gusto granje,postaće divlja i onda se neće moći kroz nju brazdu napraviti,niti će mu ikad više plodove donijeti...
Zna težak zašto nosi takvo ime.Zna da to nije lako,ali zaboravi li na brazdu,zaboraviće i plodove koji će doći iz te brazde...
Pogledajte naša polja,dragi moji...malo njih obrađuju svoje njive i sve polako zarasta i pustoši...
Sagledajte sebe,prijatelji moji i vidjećete da je krajnje vrijeme da u duši svojoj opustošenoj napravite brazdu koja će vam mnoge plodove donijeti. Ne budite licemjeri i ne donosite zaključke o nekome koga ne poznajete. Ne vičite na drugog nego pronađite sebe u sebi. Svakome je dato onoliko koliko mu treba,a pitanje je koliko prokletstvo u čovjeku ćuti,sve do momenta kad čovjek pusti da ga nadjača i počne da se hrani tuđim životom umjesto da se brine o svom. Možda bi trebalo još nešto da napišem,ali idem da vidim na svom polju kako iz duboke i plodne brazde niču plodovi sreće,ljubavi,radosti,zadovoljstva...

Bitka koja traje

Iza izboranog lica i umornih ociju,u koscatoj ljusci koja je obavijala ono sto ja jesam,bio je uzviseni presto odakle su sve naredbe stizale. I sve bi bila jedna sjajna bozanstvena simfonija da je vrat mogao pomiriti vlast sa visine i vlast iz dubine i sirine. Jer ima jedno nepregledno polje u covjeku,jedna plodna ravnica od koje citav covjek zivi. U tom plodnom polju nasmijan i zadovoljan kovac kuje Srecu,sijac sije Ljubav,a Slobodan sije zastavu Slobode da svi iz daleka vide kako se vijori...I nikad tu nije noc.Uvijek je dan.
I svi budu u jednoj velikoj kuci koja se zove Srce,u polju koje nazvase grudi...
I kako se presto podizao u godinama zivota sve vise i vise,tako je rasla i nesloga izmedju vrijednih grudi i apsolutistickog i suverenog vladara kojeg su popularno zvali Mozak. Mozda je nekome popularno,ali meni daleko ljepse i umiljatije zvuci Srce, ime kuce u kojoj su svi slozni,kuca u kojoj svi Dobri mogu stati...
Vjerujte mi da je istina da i taj Mozak zivi od onih koji ispunjavaju srce i svima je to jasno,ali eto izgleda,jedino njemu nije...Mozda mu je i krivo sto je sve tako i sto mu je dopala uloga vladara,a da pri tome nije plemenit kao oni koji cine Srce. I tako poce Mozak slati svoju vojsku koju je nazvao Misli,da idu prvo zaplasiti one koji su u Srcu i koji cuvaju Srce trazeci im da ne smiju biti tako Dobri jer to ugrozava njegovu vlast. Svi u Srcu odbise to da cine.
Onda Mozak posla svu vojsku Misli na Srce i naredi im da ubiju Srecu,zarobe Ljubav,oduzmu Slobodanu Slobodu i skinu zastavu... I nastade velika bitka. Velika i plodna ravnica se pretvori u bojiste,u bitku nad bitkama. Nadirale su Misli u godinama koje su dolazile,ali je Srce odolijevalo,bez straha i bojazni.
Ono sto vojska Misli nije imala niti ce ikada,jesu  Snaga Ljubavi koja nice na plodnoj ravnici, ostrica Srece otkovana u dubini grudi cijeg se zvuka otkova uplasio i sam Mozak, i neustrasiva Sloboda koja je dizala zastavu vise i vise i vise...da prkosi Mislima i njihovom vladaru....
Borba traje i dalje...
Trajace jos dugo...
Ali znam da ce na kraju Mozak zatraziti Milost kao pregovaraca i pokajace se.
A kada se Mozak sa Srcem izmiri,nestace bora na licu i oci ce se zatvoriti.
Pobijedice Dobro.

Mali Vuk

Melanholija.Pada kisa,ali tek toliko da se zna da pada...Dok stojim kraj prozora i gledam u prazno i tmurno,dira me negdje duboko unutra ovaj 13.novembar,i u njemu pomijesana osjecanja koja treba presjeci tupim nozem.Ali ja eto nemam ni taj tupi noz da to uradim,nego pustim,neka dira.Valjda tako treba.
Kao mali volio sam da gledam emisije poput Opstanka i uopste o zivotinjama.Najgore mi je bilo gledati kad jaci pobijedi nejakog,pogotovo ako je to necije mladunce...Sjecam se da je objasnjenje velikih bilo da to tako mora,da je to borba za prezivljavanje u lancu ishrane.Meni licno je uvijek bilo krivo i zao i smatrao sam to za veliku nepravdu.Razmisljao sam zbog cega roditelji tog mladunceta ne preduzmu nesto,pa cak i da zrtvuju svoj zivot po cijenu toga da sacuvaju zivot svog mladunceta...I danas smatram isto. I osjecam se jako lose.
Jer sam i ja iznevjerio svoje mladunce.Moje malo mladunce koje ce sutra imati punih 6 godina od dana rodjenja,ostavio sam da sutra pogledom trazi onoga od kojeg je i zbog kojeg je dosao ovdje u masu onih koji hoce da idu odavde,ali jos ne znaju gdje...Ustvari,svi mi citav zivot bjezimo sami od sebe,i trazimo mjesto gdje nece biti nas,nego gdje cemo biti MI.
A kako da budemo MI,kad svakome u zivotu uvijek neko nedostaje.Ne nesto,nego neko.A najcesce nedostaje covjek sam sebi.Jer onu prazninu u sebi nema cim da ispuni.Kao i ja danas.
Moju mladuncad i mene su rastavili jaci od nas,jaci od bilo koga,jaci od covjecanstva...Razdvojeni smo fizicki,nismo zajedno,ali onaj zbog kojeg jeste sve i koji jeste u svemu,ipak nije dozvolio da nas apsolutno razdvoje. Obecao mi je da se to nece nikad ni desiti. I ja mu vjerujem,i vjerovacu mu do kraja.
Evo udaram pecat suzom iz oka da mu vjerujem.
 Jer,ja sam otisao da zavaram trag i da navucem potjeru na sebe,gnjev razjarenih i bjesomucnih,koji se nikad nisu borili  niti zrtvovali za druge,nego samo za sebe,pili tudju krv da njome gase vatru u kojoj dusa gori,nezasitu zedj...
Ako me sutra budes trazio pogledom,sine moj,ako ti srce glasno progovori moje ime,ne strahuj za mene,svoju bracu i sebe,jer ono sto smo MI,oni nece nikad biti. U oku tvom sam ostavio iskru Ljubavi koju ces vjesto sakriti od zlih dok mlad ne stasas,a onda ces vidjeti kolika je u njoj snaga...Veca od svih poznatih i nepoznatih zakona,veca i jaca od onih koji za sebe misle da su najveci i najjaci...
Moj poklon za dan tvog rodjenja ja sam ti poklonio jos dok si u mraku bio,a kad si Svjetlost ugledao sa ta dva crna bisera,shvatio sam da su mi zelje uslisene od Onoga koji pokazuje put i tebi i meni.
Raduj se sreco moja sa svojom bracom,jer tamo gdje je nigdje i gdje ne postoji,i tu cu biti sa vama.
Uvijek i zauvijek!!!