Bićeš zdrav i mršav

Ja znam ono najbitnije. Znam koliko ne znam. Neću nikad ni ići za tim što ne znam, ne želim da znam. Šta imam od toga da znam? Znanje danas ne pije vode. Danas  ja pijem vode. Žedan sam a ne mogu utoliti žeđ. Ali dobro, voda je zdrava pa je pijem. Mnogi ne piju vodu, ne cijene je. Valjda zato što ne znaju! Kažu: ,, Šta će ti voda? Popij pivo.“ Možda ni oni ne žele da znaju da je voda bolja od piva, mada i pivo nije loše, ali je voda bolja. Zdravija. Piješ vodu i kažeš samom sebi :,, Biće bolje. Hoće. Mora.“

Eto, sačuvaš  novac koji se neće potrošiti na pivo u nekoj kafani i popićeš vodu i bićeš zdraviji. Pametniji što nisi potrošio novac. Piješ vodu, što je više piješ, to si više žedan, ali to je zdravo. Ma mora biti bolje...

Znam da mora biti bolje, ponavljaš sebi. Dobra je i ona sa česme, gradska. Kažu da ima kamenca, ali ona iz prodavnice je u plastici, a to je štetno. Nije zdravo. A ja znam šta je zdravo. Danas sam pozdravio druga na ulici. Pitam ga: ,, Kako si? Ima li šta novo? “, a on kaže :,, Ma biće bolje... Ej izvini, žurim, pa se čujemo! “

Garant, ožednio, ode kući da popije vode. Sa česme. Zna čovjek da je to bolje nego sad da ide u kafanu...Zdravije koliko hoćeš.

Ovi na medijima samo neku krizu pominju, kažu biće opet rata sigurno. Kakav rat i kakva kriza! Vode, brate ima koliko hoćeš. Šta imaju ratovati? Bezveze...pa nije niko žedan.

Nekidan, gledam čovjeka, fino obučen, lijepo odijelo, košulja, cipelice,kravata šarena, ma sve...sigurno radi u nekoj banci ili je u nekoj stranci, izađe iz audija četvorke, čini mi se da je ovaj novi model, prošlogodišnji... Uđe i on u prodavnicu i kupio malu flašu vode, ali  plastičnu eeeejjj... Joj, bi mi žao čovjeka, ali ne stigoh mu reći da to nije zdravo,  ipak, ode on ... Ma biće bolje. On još ne zna sigurno. Ali zna ono što zna. Dovoljno njemu.

E ovo je bitno. Shvatio sam da  je ovo ,,biće bolje“ skroz nepotrebno. A znate zašto? Pa nema potrebe za tim ,,biće bolje“, ako znaš šta je to BOLJE. Šta se stalno očekuje  to bolje? Dobro je i sada. Popiješ malo vode i eto te odmah zdraviji. Ali nikako iz plastične boce. Kažu da je štetno. Samo česmuša. Zakon.

Najbolje je kad neko ima svoj izvor. To je najzdravije. Piješ i ne misliš. Drugačije je i kad popiješ. Manje ti se traži. Valjda zato što znaš da je tvoj. Ove gradske zna i nestati. Ali kod ovoga nema da nestane. Ima uvijek. ZNAO čovjek da je dobro imati svoj izvor, bez obzira što su mu govorili da je BOLJE kad je na gradskoj. Kaže on : ,, Ma kakvi! Ta ima kamenca, a ja hoću da budem zdrav.“ Zna čovjek. Ima dosta, a to je više nego dovoljno. Njegov izvor.

Opet sretnem onog svog što je žurio nekidan. Kažem ja: ,, E sad idemo da nešto popijemo?“, a on će:,, Idemo ali na brzinu. Žurim.“  Odemo u kafanu, odlučio sam da potrošim  malo u kafani, mora i kafana od nečega da živi. Priđe konobar, ja naručim kafu i čašu vode, to je zdravo. Onaj moj naručio hajneken, popio ga iz dva puta, ustade i kaže: ,, Ajd, zdravo...stvarno žurim.“ Nismo čestito ni progovorili.

Pijem polako onu svoju kafu i vodu, gledam čovjeka koji ulazi u kafanu.  Onaj što sjedi za drugim stolom pita ga : ,, Kako si ?, a ovaj odgovora : ,, Biće bolje.“ Sigurno će i on pivo popiti. Neće hajneken, ali popiće ,, Jelen“. Malo, točeno. Ja popijem onu svoju vodu i preko vrata. Ma čim sam izašao, odmah sam osjetio da sam zdraviji. Dobro je, ne treba mi bolje...

Kontejner

Priđem prije par dana čovjeku. Vidio sam sa pedesetak metara da kopa po kontejneru. U svom džepu napipam neke siće što sam ostavio za cigare i odlučim da dam njemu dvije marke, ostaće i meni. Pripremio sam u ruci i kažem mu: ,, Evo, rođače, kupi sebi nešto.“  Pogledao me kao da sam mu kuću zapalio. Opsova, više za sebe, i reče mi : ,, Nisam ja bijeda! Ja kad sam bio čovjek,  ti možda nisi bio ni rođen. Ostavi svojoj djeci, ako ih imaš, ostaće uspomena i tebi i njima.“ I ode čovjek, vukući neke kartone i plastiku za sobom. Vuče i ono što je najteže, ali se to ne vidi golim okom. On teškim lancima vuče svoj ponos i dostojanstvo. Da sam imao snage da ga nekim lijepim riječima zaustavim i ...  ali sam ustao ukopan, nijemo posmatrajući kako se udaljava. Mene opomenu kiša da se trebam skloniti negdje i da na miru razmislim o svemu. Nekakvi čudni osjećaji me preplaviše, najednom vidim sav nesklad, neku liniju koju je povukao taj nepoznati čovjek između sebe i ostatka svijeta. Uh! Ne vjeruje on više nikome i ničemu. A i kako bi? Koliko je samo prošlo bijesnih auta, kraj nekog kontejnera, gdje se on u momentu našao, a niko se osvrnuo nije? Koliko je puta trpio nečiji pogled sa prozora stana u nekoj zgradi, dok pretražuje kontejner? Koliko je puta neko pravio širok luk dok je hodajući zaobilazio ovog ponosnog čovjeka? I on bolje živi sa tim, navikao je. Gore sam ga ja uvrijedio što sam mu ponudio te dvije marke. Prešao sam crtu, a nisam smjeo. Da, sjetio sam se psovke. Rekao je: ,, Jebale te tvoje pare!“ Ponizio sam ga, što je istina. Nisam htjeo, naravno. Bio sam naivan u dobronamjernosti.

Za njega je kontejner njegova radnja. On iz te radnje prodaje karton i plastiku, a od toga izdržava sebe i ako koga ima. Sebe je davno sahranio, uzidao u zid izmenju prošlog i budućeg, neće ni da se sjeća ni da očekuje. Dozvolio je sebi da živi. I da se tim zidom ogradi od svih. Odlučio je da bude bogat i da nikome to nikad ne kaže. ,, Nisam ja bijeda“, reče mi i preko mene, porazi svu ljudsku sujetu, svaku želju za nečim. Tu se zadesio kako bih ja pisao o njemu. Ispred njega sam stajao kao na stubu srama, a on kao za inat ukočio vrijeme, pa nikako da pusti.

 Vjerovatno je istina to kad kaže da nisam bio ni rođen u to neko drugo vrijeme koje sada zvuči kao neka paralelna dimenzija ili neko nestvarno doba,  kad je ukus trešanja bio drugačiji nego sad, kad se gledalo kome će zelena flaša u gajbi piva, a od dva ,,regresa“ kupovao se stojadin...

Sve me neka jeza prođe. Ma znam ja da ne trebam kriviti sebe i ne krivim, istina. Ali, svakako da je cijena njegovog dostojanstva mnogo veća od dvije marke. Ljudi pamte riječi i lice, on mene možda, ali ja njega za čitav život. I ovo nebo nekad zna biti tvrdo za jedan obični ljudski pogled.

Kasnije sam gledao u one dvije marke. Slikao sam kontejner i otišao da mi se izrade slike pa ih sad čuvam dok mi sinovi ne porastu, pa da im poklonim te tri identične slike...Toliko sam mogao za te dvije marke.

Često puta pogledam sa prozora, prema onom kontejneru, da vidim hoće li opet doći taj GOSPODIN. Dolaze neki drugi ljudi, vjerovatno istim poslom, ja im ne smijem prići, a njega nema...Ko zna, možda je umro, a možda nikad umrijeti neće.

I kiša je prestala. Kažu za vikend sunčano...vjerovatno opet lažu...

Jesam!

Svi mi u životu pravimo neke izbore. Neki su laki i jednostavni, a neki su pak teški i komplikovani. Međutim, odluka ili izbor jeste ono što definiše našu ličnost. Znao sam osjetiti kada je ljudima bila potrebna podrška, da istraju ili da odustanu. Hrabrost nema veze s tim. Nije hrabar onaj ko odluku ili izbor napravi, nego onaj ko stane iza iste i pokaže odgovornost u odnosu na istu. Ostati po svaku cijenu filantrop i onda kada osjećaš da preko ,,vatrene linije“ imaš mnogo mizantropa koji jedva čekaju da te neka otrovna strijela pogodi kako bi pao na koljena i lice zabio u blato, ispuštajući posljednji dah... Ontološka pobjeda je na strani filantropa jer je načelna i suštinska. Njega u životu vodi ljubav prema svima i svemu, a mizantropa hrani mržnja prema svakoj vrijednosti ljudskoj. Čovjekoljub se ne pita gdje je istina, jer je ona uvijek tamo gdje je ljubav. Ja na braniku svog altruizma, pored osmijeha koji me čuva od rođenja, imam sa desne strane Ivu Andrića, sa lijeve Mešu Selimoviću, ispod sebe tlo mojih predaka, a iznad sebe Onoga koji me voli. I šta mi može bilo ko? Ja nisam došao na ovaj svijet da bih se povlačio ispred komforista, koji niti smrde niti mirišu, nego da bih svojim životnim izborima pokazao koliko se bezrazložno bojimo da budemo ono zbog čega postojimo. Svoj jedini smisao, u svakom segmentu života, pronalazim u tome koliko sam učinio ili nisam prema drugome, koliko sam dao sebe i kako ću to sljedeći put učiniti bolje...Zaista, mnogo puta sam osjetio zadah smrti i često sam citirao riječi pokojnog Mome Kapora: ,, Smrt i ja smo na ti“ ,  jer sam uvijek bio svjestan tog realnog momenta. Smrt jeste produžena dimenzija života, ali je uvijek bolje imati dobar rezultat prije produžetaka. Međutim, takođe me je ovaj pisac naučio bitnu lekciju kroz svoje riječi : ,, Na sebi nosim ono što imam.U sebi nosim ono što volim.“ Zato sam uvijek ostao dosledan sebi i svom srcu i ništa ne tražim na silu. U svakom danu, ko me voli i poštuje, hvala mu. Ko me ne voli i ne poštuje,opet mu hvala, jer ja učim i od onog koji me ne voli a i od onoga koji me voli. Svako pravi svoj izbor. Tako isto i ja svoj, svjestan vremena i okruženja.  Neću da trujem svoj život nikakvim mržnjama, jer to nije ono što sam ja. Sablazan zna i hoće doći. Ali i prođe jer ne pronalazi svoju refleksiju u meni. Sada oni kod kojih je vlast stala u bradu ,,pošteno“ sude i prave svoj izbor, oni koji su se do juče zvali mojim prijateljima ne zovu da pitaju kako si i hvala im jer su me opet nešto naučili svojim izborom, ali me nisu promijenili jer ja i dalje volim sve ( a oni koji me zovu i pitaju kako mi je, volim još više jer su se pokazali u gomili ). Dakle, bilo je vremena kada sam prividno imao sve, a ustvari sam čitav taj put prešao birajući, da li da učinim taj teški izbor ili ne? Da li da provedem ostatak života varajući sebe i druge da sam ono što nisam, a htio sam biti, ( i bio bih da je bilo ljubavi ), ili da donesem tešku odluku koja će biti slabo razumljiva ali jedino ispravna? Ja sam svoju odluku donio i svoj izbor napravio, odlučio sam da budem tamo gdje mi je oduvijek mjesto. Tamo gdje je Ljubav ( a ne alternativa ), tamo gdje je razumijevanje i prijateljstvo ( a ne status i novac ), tamo gdje sam svjestan sebe i svog postojanja u odnosu na nekoga ( a ne radi potreba drugih da ne vidim odrastanje svojih sinova koji su mi dali smisao postojanja )... tu sam i ja. U vremenu svakakvih izbora, ja kažem, ONO ŠTO SAM BIO I ŠTO ĆU BITI, JESTE ONO ŠTO JESAM.