Na putu do Izvora

Negdje pročitah citat:,,U kamenu ništa ljudsko,u ljudima sve kameno." I onda se sjetim jedne priče koju sam davno čuo.U nekom dalekom manastiru,jednoga dana,primjete da se stari monah ne vraća sa udaljenog izvora odakle je nosio vodu za svoju bratiju u manastiru.Naposljetku se odluče poslati,najhitrijeg mladog monaha da ide potražiti starca. Zatekao ga je blizu izvora,kako sjedi kraj uzanog puteljka i plače ridajući.
Zabrinuti monah koji je stigao do njega ga upita:,,Zašto plačete,šta se desilo? "
Stari monah,pribravši se,odgovori mu:,,Dijete moje,ovim putem sam prolazio skoro čitav svoj život i nikada do sada nisam primjetio svu ljepotu ovoga kamena koji je ovdje na putu" i pokaza mu kamen sa druge strane puta.
Iz ove priče sam još tada naučio da Savršenstvo možemo naći u svemu stvorenom oko nas,najviše u prirodi,a najmanje među ljudima. Nažalost,paradoks je u tome da bi trebalo biti obratno jer je i priroda stvorena da bi služila čovjekovoj uzvišenoj svrsishodnosti. Zašto je čovjek izabrao da bude čak i manji od kamena? Kamen je porazio ljepotom ovog starca te je on plakao pred njim.Odnosno pred Onim koji je ostavio kamen na tom mjestu.Koliko puta nas je porazilo prisustvo na nekom prelijepom mjestu,odakle se pruža lijep pogled ili pričajući sa nekim planinskim potokom u zagrljaju tihe šume?....Nekako smo se osjetili postojani u tom momentu,na korak od ličnog ka vječnom,od relativnog ka apsolutnom.
Nisam više u stanju da čekam.Ja hoću,ja mogu,ja moram. Trebao sam i prije,ali nisam znao.
Danas su mi javili da su mi je optužnica otkucana.Na tom papiru,slova su postavljena tako,da mi se ukaže na moj grijeh preljube i sablazni u narodu. Moj jedini grijeh je što sam dozvolio sebi da volim.Volim sve bezgranično i moje srce je oduvijek samo tako kucalo.Onog momenta kada ne bi bilo tako,ono bi prestalo da kuca. Ljudi u kojima je ,,sve kameno" hoće da sude samo meni zbog toga što je ona koju sam volio izabrala da živi sa mužem a bez muža. Brinu se da ne bi kojim propuštenim postulatom i pravilnikom propustili priliku da zabiju koplje u moje grudi.Od silnih ožiljaka traže mjesto gdje još niko nije udario.I prije nego što to urade,ja im opraštam.Opraštam svima,njima,njoj...neka rade šta hoće sa svojom slobodom.Strahotu života bez radosti,farisejske osmjehe,licemjerna tapšanja po ramenu... amnestiram svojom molitvom za sve njih kojima je Ljubav prijeko potrebna.Onima koji još nisu rekli:,,Živote,dobar ti dan!" Kada bilo ko pomisli da se život i svi koje (ne)zna,usmjere protiv njega,to je prva potvrda vrijednosti koja vas razlikuje od bezlične mase. Njima treba milost,a ne vama.Njima treba samosvjesna ličnost,a ne vama. Kada gubite,tada najviše dobijate. Vaše misli govore da vi trebate drugačije,da ste morali...Vi probudite SEBE u sebi,i DIŠITE.Ne slušajte misli.Svaki dah ste zaslužili. Najveći grijeh je da živite život bez Ljubavi.Svoj život! Volite i pustite u život one koji vas vole.
Tada svi živimo po Bogu. Ja po svom Hristu,a svako drugi po imenu svog Boga...
Tjeraju nas da živimo po pravilima,a ne po Ljubavi.Oprostite mi,ali ja tako ne mogu!
Tamo gdje je razaranje umjesto mira,tamo gdje su otrovi umjesto lijeka,tamo gdje se na osmijeh odgovara osvetom,tamo gdje se umjesto Ljubavi podvaljuje sujeta i okruktnost,tamo gdje zlo zatvara vrata dobrom,tamo gdje je čovjek čovjeku vuk...tamo meni nije mjesto! Jer nemamo ništa zajedničko.
Nisam stvoren da osuđujem,nisam stvoren da mrzim,nisam licemjeran ni pohlepan,nisam veći od cvijeta i kamena...Rođen sam da volim.