Zvuk balkanske svijesti

Ovaj dan sam odlučio započeti sa https://www.youtube.com/watch?v=k1WEj8lNb-0&index=2&list=RDlOj1rmX6nDk pa stoga i ne čudi ogromna tajanstvena povezanost moga bića i neutoljiva žeđ za riječima Dostojevskog, Hemingveja, Bukowskog...Jer negdje duboko u sebi, ja znam da sam sa njima,gledam na svijet njihovim očima, silno se upirem kako bih im bio bliži...I želim da me Karl Gustav Jung i Vladeta Jerotić, odvedu , kako bih naučio barem jednu neizgovorenu riječ od onoga što je vrijedno.I oni me kao malo dijete odvedoše tamo odakle sam mogao da vidim, kako u božanstveno sunčanom danu, u hladu hrastovih krošnji, kraj bistre planinske rijeke,sjede na starim panjevima njih trojica.  Izdaleka raspoznajem Čovjeka koji Voli, Čovjeka koji Oprašta i Čovjeka koji Pomaže.Smiju se i dijele najvrijednije što imaju, dok rijeka mirno teče.... Pokazuju šta je vjekovno drugarstvo... Pogledam na nebo i vidim kako je frula svojom dušom izvezla od oblaka ime Balkan. Odjednom, ja sam na tim oblacima i odozgo vidim Ljubav i žalost, rat i mir, povezanost i razdvojenost, predrasude i povjerenje,smijeh i plač, stradanje i rađanje, Život i smrt...
Razmišljam i govorim sam sebi kako je čovjek ispod tog balkanskog oblaka drugačiji od ostatka svijeta. Jer u njemu je sve i ništa u isto vrijeme. Bezbroj nevidljivih boja, šareni milje, koje njegovo srce šalje u tri takta. I čuje se: ,, Bio sam...Jesam...Biću." Kao svečana zakletva.
Da li je to balkanac odlučio da izmiri Braću Karamazove, ne obazirući se na Zločin i Kaznu?
Starac i more se vezaše prijateljstvom? Da li je obilježeni autsajder iz mraka shvatio da ima slobodu i pravo izbora dok hrabro hoda kroz vatru? Jeste,desilo se. Neko je otvorio prozor i Svijest je ušla. Ne na velika vrata, već na prozor. Ali je ušla. I za kratko vrijeme je postala dominantna. Oslobođena od svih granica, lokalizama i pretpostavki, snažna i argumentovana. Svuda prisutna i temeljita. Potpuni i univerzalni reunion. Kreće ispod balkanskog oblaka, na furioznim talasima ove frule, razigrana i raspjevana... Voljena, Opraštajuća, Pomažuća... I ona dalje ulazi bez kucanja, bez najave, snagom svoje jedinstvenosti oslobađa Ljubav od žalosti, daje mir bez rata, povezuje a ne razdvaja, vjeruje i nije sklona predrasudama, nagoni suze od smijeha a ne od plača, rađa i nikad ne abortira, Živi vječno i nikad ne umire.... Vazduha ima dovoljno za sve, dišite i budite radosni zbog toga.

U osmijehu Iskra...

Kroz neke životne situacije sam prihvatio neminovnost. Nije lako i neće biti nikad. Ali to suštinu ne mijenja. Obično sam za sve što se dešava, meni ili bilo kom drugom čovjeku, mogao pronaći smisao ili neku logičnost. Naravno, obzirom da sam jedno vrijeme svog života bio udostojen uzvišene duhovnosti, tim prije se od mene očekivalo da pred ljudima budem nosivi stub za sve njihove tegobe. Trudio sam se, možda i nedovoljno, ne znam...Ali znam da sam svaku bol koja vrišti u tuđem srcu mogao jasno i glasno da čujem i vidim u svojoj duši. Nekada bi lijepa riječ, ili mimika lica, ili bilo koji saobrazni ličnosni izraz , dali do znanja da razumijem i osjećam ono što se dešava drugom čovjeku. Te nevidljive niti, koje pečat svog porijekla ponesoše iz rajskog milja, najjače su izražene u pogledu. Mislim da su oči najčistiji spoljašnji prikaz svakog čovjeka. Još kad se uzme u obzir čega se sve prljavog nagledaju, a ipak ostanu čiste do poziva... :-)

U jednom ljudskom pogledu, kojeg bi svakako trebalo obući u osmijeh, sadržani su svi jezici svijeta.

Sjećam se nekih svojih propovijedi, kada sam bio JEDNO sa JEDNINOM, koliko mi je snage za svaku izgovorenu riječ, davao svaki pogled koje je moje srce prihvatalo i zbog toga snažnije kucalo...

Očima se govori,očima se voli, očima se oprašta...Pa čak i oni koji su zbog fizičkog nedostatka, uskraćeni za vid, možda snažnije VIDE duhovnim očima od onih koji nisu svjesni kolikim su darom nagrađeni. Čudno je da ljudi, samo u najtežim životnim momentima, dižu pogled ka Nebu, kao da im niko do tada nije rekao, da je isto to Nebo svo vrijeme iznad njih i da je čovjek možda najljepši kada svoje oči uroni u toplinu prostranog Nebeskog plavetnila... Zamislite kada bi svi ljudi, u istom momentu, pogledali ka Nebu!? Tada bi svi bili Jedno sa Nebom,zar ne? :-)

Da li su pametni ljudi pogriješili kada su rekli da bi trebalo uvijek čovjeka gledati u oči kada mu se obraćamo? Naravno da nisu. U očima je sav sadržaj,svaka poruka, potpun identitet...

Mudra izreka ,, Oči su ogledalo duše!" , govori nam o velikoj tajni, o neraskidivoj povezanosti  tjelesnog i duhovnog, opipljiva manifestacija ličnosti, dokaz metafizičkog aspekta. Pogled prema zvijezdama je obično propraćen pitanjem: ,,Šta li je tamo?" i ,,Gleda li nas Neko?" :-)

Da li je moguće da još nismo shvatili koja je snaga POGLEDA? Sagledati sopstvene dubine i prostranstva, i  tim pogledom prepoznati ,,sebe u sebi poštenog druga" :-), a onda sa tim saznanjem i univerzalnim prizvanjem na pojam Ljubavi ( dakle, ne ovaj prizemni pojam, to nikako,  jer nismo gmizavci da pužemo, nego najuzvišenija bića kojima je Neko predao svoju Ljubav sa visine) pogledati na svijet oko sebe i sve što nas okružuje. Sa osmijehom, naravno. :-)

Tek tada, VIDIMO svijet drugim očima. Tada ustvari ISTINSKI PROGLEDAMO. Od tog trenutka svijet je drugačiji. S tim u vezi, mi više ne gledamo da bi bili viđeni, jer se oslobađamo teškog robovlasnika koji se zove ego, lako shvatamo da smo udio iste one JEDNINE, koju sam ja doživio kako sam već opisao. Dominacija je u samosvjesnosti a ne u samodopadnosti. 

NIČIJE OČI NISU VIŠE ILI MANJE LIJEPE, VEĆ JE LJEPOTA U SVAKOM OKU!

Način na koji gledamo sve stvoreno determiniše subjektivni utisak. Jer,sve je lijepo što je stvoreno. Ono kako smo mi gledali prema tome, činilo je da budemo nespremni,sitničavi, skeptični, intrigantni, siromašni...Znači, to je vjerodostojan pokazatelj da još nismo progledali. Kako smo nekad lakomisleni i bez pogovora smo sve svoje talente pobacali...pa se onda pitamo: ,, Zašto nisam bolje gledao? Kako nisam vidio? Bio sam slijep pored očiju!" Hehehe :-) 

Dobro je biti dobar i gledati. .-)  Želja da vidim me oslobađa svih okova, svakog ultimatuma, svake tuge i neophodnosti, svakog bijesa, jer ja gledam na sve sa osmijehom na licu i tada osjećam da neko odozgo, sa puno Ljubavi gleda na mene, a ja svjestan toga, pišem da bi i drugi koji gledaju u ovo :-), već sutra mogli pogledati sa osmijehom, prvo premu Nebu, a onda i svemu ostalom , i VIDJETI kako je ustvari sve mnogo lijepo, ako volimo to što gledamo. Ne zaboravite! I kad je studeno a i kad je toplo :-), ogrnite svoj pogled osmjehom. Biće srećnije i ono što gledate, a i ono što vas gleda... ;-)

 

Svjetlost Vitlejema i Radost Čovjeka

Kao i u većini hrišćanskih domova, praznik Roždestva Hristovog, Božić, zauzima posebno mjesto. Još od svog djetinjstva znam da je radost i sreća sinonim za dane posvećene Bogomladencu Hristu. Sva porodica na okupu, svečana trpeza u toploj kući, ugrijanoj najljepšom vatrom u toku godine. Vatra koju pored pripremljenih drva, jačaju osmijesi i svijest o prisutnosti svih. To je ono što se zove generacijski kod, tradicionalno sa koljena na koljeno.
Dvanaest dana prije Božića, došli su mi moji sinovi da provedemo zajedno deset dana u igri i druženju. Zaista je neupitna snaga koju jedan čovjek, roditelj, dobija od svojih nasljednika, sasvim neuslovljeno, čisto i svijetlo prozračno. Samo sam se prepustio toj bujici emocija, vulkanu Ljubavi...i uživao sam u svakom njihovom pokretu,svakoj slobodnoj riječi,svakom nestašluku. :-)
Trudio sam se da mi šta ne promakne. Vidio sam u njima odrasle ljude koji će se jednog dana sjećati svega lijepog što su u djetinjstvu doživjeli i proživjeli kraj svog oca. Gledao sam u njih i znao sam da će ovo biti prvi put od dana kada dođoše na ovaj svijet, da Božićni uranak čekaju na nekom drugom mjestu, a ne kraj svoga oca, koji bi mirisom tamjana i troparskom melodijom, kao i uvijek do tada, svoje ljubeznjejše sinove pozdravio najljepšim ovosvjetovim pozdravom : ,, Mir Božiji, Hristos se rodi! "... :-)
Čekali smo najavljene padavine sijega, a onda kada je sve obijelilo, izašli smo na grudvanje, a potom pravili  najvećeg snješka u parku, zajedničkim snagama, svako po svojoj moći. Crtali smo novogodišnje jelke i poklone, malo se i darivali skromnim poklonima, ne kao prije kad se velikim poklonima tražila satisfakcija, za izgubljeno vrijeme sa njima, nego sada sasvim iskreno, drugačije i od srca. Tada sam shvatio koliko je ustvari bitna očinska ljubav i da se ona ničim ne mjeri, nebitno je što njihov otac nije više ono što je bio u pogledu društvenog statusa...Važno im je da je on tu,da ih gleda, zagrli, miluje po kosi, savjetuje i voli iznad svega ovozemaljskog. Tako je to sa moje strane uvijek i bilo, ali ja nisam ,,stizao" da im to pokažem. :-(
Veče pred polazak, a dva dana pred Božić, u krevetu prije spavanje, a poslije molitvenog pravila, razgovarali smo. Nevina suza kojom pokazaše da im je žao što idu i da bi htjeli još da ostanu, vinula me pod nebeske svodove. Uz dogovor da ćemo se vidjeti čim prije, osmjeh zamijeni suze :-) ,a onda mi tri ujedinjena osmjeha, dadoše  krila snažnog i ponosnog orla koji za svoje orliće gine i strada, time su mi pokazali šta znači borba bez uzmicanja, jer ništa dragocjenije nema od bisera koji kane iz dječijeg oka. Obećao sam im da će njihov otac biti uz njih u svakom otkucaju srca i u svakom dahu, i da će sve jednog dana proći  a samo će ostati vrijedna djela ljubavi i blijedi tragovi nečovještva. Svako po svojim zaslugama. Rekao sam sebi da, bez obzira što neću biti sa njima na taj tradicionalni dan, oni ZNAJU da sam ja uvijek sa njima i oni sa mnom. Mali moji ljudi me naučiše najvažniju lekciju o Ljubavi. Oni mene, a i ja njih, volim zajedništvom i snagom JEDNINE. Oni u mom i ja njihovom srcu, skriveno od svih zala i problema, a ipak otvoreno prema svima i svemu.
Kao što Otac Nebeski posla svog Sina Jedinorodnog u svijet radi spasenja svijeta i kao što Sin reče: ,, Otac i ja, Jedno smo.", tako i ja doživjeh Rođenje Hristovo kroz ponovno rođenje samog sebe, kroz katarzu i metamorfozu, oslobođen od svih sujeta i proizačnih razmišljanja.
 Nije potrebno razmišljati, nego voljeti. U svakoj najmanjoj ćeliji svoga organizma, osjetio sam Ljubav. Volim i voljen sam. :-)
 Vole me oni koji hoće da budu sa mnom Jedno.
Bog je prisutan, iz Ljubavi nastade vječnost.
Ništa više nije važno što je bilo, niti ono što će biti. Važno je ono što sada Jeste, a to je Ljubav.
Nema ničega što mi nedostaje, ja sam dio Svega i Sve je meni. Vanvremenski, vanprostorno...Svjesno,Slobodno i Neuslovljeno.
Tog 05.januara 2015.godine u večernjim satima, sam osjetio potrebu da se Svima zahvalim, jer su Svi dio mene i ja sam zbog Svih sada takav. :-)
Srećan, Radostan, Voljen, Svjestan, Slobodan...Shvatio sam da me ništa ne sputava da budem Čovjek. Jer biti Čovjek i jeste najveći izazov. Svako svoj put mora naći i krenuti njime. I na tom putu će naći njega Ono zbog čega se odlučio na taj put.
Čovjek nikad ništa ne gubi,Čovjek uvijek dobija. :-)
Razmislite zašto nam je Bog ostavio da pored noći, imamo i dan!
Vjerujte mi, samo da bi smo shvatili da smo djeca svjetslosti a ne mraka... :-)
A u toj Našoj  Svjetlosti neka uvijek bude Radosti... :-)