Tužan pogled sina bez oca

Prije par dana sretnem u prodavnici čovjeka pred kojim sam se postidio.On isti,sa malom bradicom, malo poguren, tužnim pogledom i osjećajem odbačenosti od svih, drži korpu, u koju je stavio tri, četiri stvari, čeka svoj red na kasi...Ja se pravim da ga ne vidim.Srce mi se rasplakalo. Pred svima bih htio da mu priđem i zagrlim ga kao najrođenijeg! Ali mi sramota ne da.Bog, kao i kod Andrića, daje znakove kraj puta.Jer,taj čovjek od svojih nepunih 30 godina izgleda sav isti.Kao i prije 12 godina, kad sam ga upoznao, još dok je bio srednjoškolac u bogosloviji...Ono što ga čini istim tada, a i u danu kad sam ga vidio, jeste to, da on nema oca.Njegov otac je poginuo čuvajući njega i još hiljade druge djece,nejači...
Ljudi moji, bilo me sramota, što mu ne mogu pomoći, jer on kao i prije 12 godina, bori se da svojoj majci olakša tešku svakodnevnu muku. I dalje ga niko nije rukpoložio za sveštenika. Jer, pobogu, on nije bijesno razmaženo derište nekog uticajnog prote koji ima veze kod Vladike...On je samo nesrećni sin svoje majke i svog poginulog oca, koji se usudio završiti školu.Dobro srce koje niko od Velikih ne vidi! Jer šta ima zajedničko u tami i svjetlosti, u prostodušnosti i licemjerstvu, u dobroti i koristoljublju...???
Blago vama, velikodostojnici, i vašoj spoljašnjoj uglađenosti, dok cjeliv dajete i branite se cjelovitošću pojave kad je sve unutra trulež i smrad...Ne kritikujem ja vas! Ja kritikujem i sebe što sam ćutao do sada i pravio se da ne vidim.Ćutio i trpio.Da bi mojoj ,,guzici" bilo bolje i da me neko ili nešto ne bi ugrozilo...
Bio sam jadan pred licem tog momka.Ostao sam poražen.Shvatio sam u treptaju oku, u prvom Sunčevom zraku, svu svjetlost božanske prosvjećenosti i sav kukavičluk ljudski...
Jadni smo! Koliko puta smo zatvorili oči pred vlastodršcima, strahujući za svoj položaj, za svoj status! Avaj, Gospode, oprosti nam!
Teško vama vlastoljubivi i skloni preziru, jer na oči ne vidite i na uši ne čujete! Doći će vrijeme vaših odgovora zbog sve nepravde koju učiniste zbog vaše ,,drske pobožnosti".
Najdragocijenije na ovom svijetu je riječ razumijevanja, topao zagrljaj, nesebična ljubav, osmijeh iz duše i bogolika vedrina, jer smo na to prizvani a ne na ono što vaše škrto i nabusito licemjerje pokazuje...
Moja dobra Slavica mi reče: ,, Ti si revolucionar ovoga vremena!"
Dragi moj narode, ako ja ne progovorim, kamenje će progovoriti! Kao i u Svetom Pismu.
Nisam ja idealista, ja samo pozivam sve one koji ovo čitaju, da budu potvrđeni u svom prizvanju na Dobrotu i Ljubav.Na Bogoljublje i Čovjekoljublje.
Hoćemo li i dalje biti nijemi klimoglavci na sve što nam se dešava ili ćemo podignuti svoj glas prema odgovornosti i savjesti!
I sam nosim breme teške neistine i savremenog farisejstva, ali hvala Bogu, imam pleća pa mogu da nosim!!!
Boli me kada vidim svog pogurenog brata, da nosi, skoro praznu korpu u marketu punom svega, ali nije sin ,,moćnog" oca nego dijete poginulog borca...
Neću više da me bude sramota! Hoću da ga zagrlim! Hoću da plačem sa njim! Hoću da zna da postoji neko ko ga voli ni zbog čega! Hoću da pričam sa njim!
Samo još jedno neću...Neću više da ćutim!!!

Na putu do Izvora

Negdje pročitah citat:,,U kamenu ništa ljudsko,u ljudima sve kameno." I onda se sjetim jedne priče koju sam davno čuo.U nekom dalekom manastiru,jednoga dana,primjete da se stari monah ne vraća sa udaljenog izvora odakle je nosio vodu za svoju bratiju u manastiru.Naposljetku se odluče poslati,najhitrijeg mladog monaha da ide potražiti starca. Zatekao ga je blizu izvora,kako sjedi kraj uzanog puteljka i plače ridajući.
Zabrinuti monah koji je stigao do njega ga upita:,,Zašto plačete,šta se desilo? "
Stari monah,pribravši se,odgovori mu:,,Dijete moje,ovim putem sam prolazio skoro čitav svoj život i nikada do sada nisam primjetio svu ljepotu ovoga kamena koji je ovdje na putu" i pokaza mu kamen sa druge strane puta.
Iz ove priče sam još tada naučio da Savršenstvo možemo naći u svemu stvorenom oko nas,najviše u prirodi,a najmanje među ljudima. Nažalost,paradoks je u tome da bi trebalo biti obratno jer je i priroda stvorena da bi služila čovjekovoj uzvišenoj svrsishodnosti. Zašto je čovjek izabrao da bude čak i manji od kamena? Kamen je porazio ljepotom ovog starca te je on plakao pred njim.Odnosno pred Onim koji je ostavio kamen na tom mjestu.Koliko puta nas je porazilo prisustvo na nekom prelijepom mjestu,odakle se pruža lijep pogled ili pričajući sa nekim planinskim potokom u zagrljaju tihe šume?....Nekako smo se osjetili postojani u tom momentu,na korak od ličnog ka vječnom,od relativnog ka apsolutnom.
Nisam više u stanju da čekam.Ja hoću,ja mogu,ja moram. Trebao sam i prije,ali nisam znao.
Danas su mi javili da su mi je optužnica otkucana.Na tom papiru,slova su postavljena tako,da mi se ukaže na moj grijeh preljube i sablazni u narodu. Moj jedini grijeh je što sam dozvolio sebi da volim.Volim sve bezgranično i moje srce je oduvijek samo tako kucalo.Onog momenta kada ne bi bilo tako,ono bi prestalo da kuca. Ljudi u kojima je ,,sve kameno" hoće da sude samo meni zbog toga što je ona koju sam volio izabrala da živi sa mužem a bez muža. Brinu se da ne bi kojim propuštenim postulatom i pravilnikom propustili priliku da zabiju koplje u moje grudi.Od silnih ožiljaka traže mjesto gdje još niko nije udario.I prije nego što to urade,ja im opraštam.Opraštam svima,njima,njoj...neka rade šta hoće sa svojom slobodom.Strahotu života bez radosti,farisejske osmjehe,licemjerna tapšanja po ramenu... amnestiram svojom molitvom za sve njih kojima je Ljubav prijeko potrebna.Onima koji još nisu rekli:,,Živote,dobar ti dan!" Kada bilo ko pomisli da se život i svi koje (ne)zna,usmjere protiv njega,to je prva potvrda vrijednosti koja vas razlikuje od bezlične mase. Njima treba milost,a ne vama.Njima treba samosvjesna ličnost,a ne vama. Kada gubite,tada najviše dobijate. Vaše misli govore da vi trebate drugačije,da ste morali...Vi probudite SEBE u sebi,i DIŠITE.Ne slušajte misli.Svaki dah ste zaslužili. Najveći grijeh je da živite život bez Ljubavi.Svoj život! Volite i pustite u život one koji vas vole.
Tada svi živimo po Bogu. Ja po svom Hristu,a svako drugi po imenu svog Boga...
Tjeraju nas da živimo po pravilima,a ne po Ljubavi.Oprostite mi,ali ja tako ne mogu!
Tamo gdje je razaranje umjesto mira,tamo gdje su otrovi umjesto lijeka,tamo gdje se na osmijeh odgovara osvetom,tamo gdje se umjesto Ljubavi podvaljuje sujeta i okruktnost,tamo gdje zlo zatvara vrata dobrom,tamo gdje je čovjek čovjeku vuk...tamo meni nije mjesto! Jer nemamo ništa zajedničko.
Nisam stvoren da osuđujem,nisam stvoren da mrzim,nisam licemjeran ni pohlepan,nisam veći od cvijeta i kamena...Rođen sam da volim.

O mojim sinovima

Najstariji brate svojoj braći po krvi,
Mudar budi,dobrotom se ukrasi,
Zavjet nosi da si carsko ime sveto,
U svemu si svome ocu prvi,
Znaš i sam desna ruka da si,
Konstantine,iz srca nista nije oteto.

Hrabar i ponosan,kao soko u letu,
Dobre duše zarad svakog stvorenja,
Pravdu svoju suzom brani,
Zastitnik s osmjehom i na svoju štetu,
Ne zeli sebi nikakva ograničenja,
Luka je to,tatina stijena,blagoslov darovani.

I kao u bajci,od trojice najmladji,
Kome se radujem i kad sam ljut,
Opasan i rodjen sa intuicijom u džepu,
Uvijek zna kako ce jer je najslađi,
On nikad nije znao sta je prut :-),
Mali Vuk,bice da je veliki,u očevom epu...

To su moji snovi ostvareni,
Moja tri prelijepa sina,
Srećom ozareni i tugom pogođeni,
Ja cu uvijek s njima biti jednina.

Rađanje

Kad sam malo porastao,taman toliko da sam mogao shvatiti,čuo sam u nekoj priči,kako mi je majka jedva preživjela na porođaju( a i ja sam) i da sam posle toga morao ostati u inkubatoru nekih 15 dana...Šta reći,osim veliko hvala majci i svim ljekarima koji su se te 1979 godine potrudili da ostanem živ. Uvijek sam bio nekako neobičan sam sebi. Moje odrastanje je bilo asimetrično u odnosu na vršnjake.Ne u fizionimiji niti mentalnom aspektu,koliko u duhovnom. Veliki zanesenjak,otjelotvorenje mašte,uvijek u svom svijetu...A to stvarno nije tako loše.Naprotiv,to je veoma dobro.Ne odražava se na društvenost,čak mu dođe kao neki suplement. To sam tek kasnije shvatio u razgovorima,kad mi neko kaže da bi me mogao/la slušati uvijek i kako prosijavam nekom drugom vrstom energije.Bez lažne skromnosti,prijao bi mi takav kompliment,sve dok nisam shvatio da me ta lica prate bez mogućnosti da se upuste u dijalog.

Naravno,da se iz ćutanja i pažnje brzinom metka rađa primarna inteligencija,ali ovo mi je znalo doći nekako kao poraz.Jer sam izgubio sagovornike.To saznanje je u velikoj mjeri dovelo u pitanje i moju saznajnu percepciju,jer sam ostao bez mogućnosti da nešto naučim i dobijem povratnu informaciju.Ne računam neobaveznu svakodnevnicu...,,Gdje si,kako si,šta ima,kako tvoji...?“ Ovdje prije svega govorim o razgovorima u kojima nastaje opipljiva sociopsihološka sinteza kroz simbiozu dvije ličnosti.

Neuslovna,prijemčiva...onaj vid razgovora zbog kojeg se zaista pije kafa.Nameće se logično pitanje za onoga koji ovo čita:,,Da li sam bio toliko nametljiv i bezobrazan da nisam nekome dao da dođe do riječi?“ Nakon duboke analize i provjere sopstvene autonomne i autohtone ličnosti,shvatio sam jednu neoborivu istinu. Nije problem u meni. Kroz razne stadijume mog bitisanja u ovozemaljskom životu,došao sam do saznanja koje neosporno utiče na moj personalitet. Uh,kako je ovo kvalitetno! Hehehe... Ljudi,ja nikad nisam dozvolio da misli koje su dolazile,bile i prolazile naruše moj ličnosni integritet.Ne kažem da nije bilo borbe,ali nisam znao sa čim se borim.Želio sam kontinuitet i naposljetku,imam to pravo da kažem da sam ga i održao.A sad kad ZNAM i kad JESAM,mislim da će mi biti manji problem da u tom pravcu i nastavim. Sva moja borba je bila do sada u mjestu,a nekad i u defanzivi. Sve da ne bi bio neko povrijeđen ili da se na bilo kom nivou uspostavi neki balans,da bi emocije imale satisfakciju.Ooo,kakva greška! Prvo,dozvolio sam da moje misle zauzmu ulogu ispred mene samog,jer ja nisam ono što su moje misli i nisam shvatio do skora da postoji za mene mjesto iza mojih misli odakle ih mogu u SVOM MIRU posmatrati,a samim tim i učiniti ih bezvrijednim u pokušaju atentata na ono što jesam. STANJE APSOLUTNOG MIRA U ČVRSTOJ ZAJEDNICI SA IZVOROM ŽIVOTA.Na tom polju nema te vrste negativnog elektriciteta gdje ,,nešto pomamno i divlje ruši jednu harmoniju“ narušavajući spokoj jedne uvezane materije.Drugim riječima,čovjek je dobrovoljno pristao na automatizaciju svoje cjeline i jednine,svoje sopstvenosti i jedinstvenosti u odnosu na misli koje ga sputavaju da bude ono zbog čega jedino može opravdati svoje postojanje na zemlji.

Nisam je kriv što sam u svojoj suštini ostao ISTI,ne dozvoljavajući arogantnoj dogmatičnosti,koju uzgred ljudi svojim mislima stvoriše,neke zakone,postulate,forme...sve da bi zadovoljili potrebe svog ega i svoje vlasti. MOJ BOG NIJE EGOISTA i ne želi da ja budem egoista. Ja vjerujem,volim,nadam se,zahvaljujem...a takav je i Bog u kojeg vjerujem. J

On hoće da smo mi jednina i samo me takav odnos interesuje.Sada nema potrebe za mislima,sada sam u potpunoj slobodi,miran i spokojan. I da! Nisam kriv što su moji sagovornici slijedili svoje misli,zanemarujući svoju suštinu i time izgubili svoj kontinuitet.Jedino znam da nikad nije kasno da preispitaju svoj pogled na život kao što sam ja na MOJ ŽIVOT.