Samoidealizacija- uzrok propale zajednice

Da li je bilo kakav oblik zajednice moguce ostvariti ako pored sebe imate osobu koja ima samoidealizovanu predstavu o sebi? Tacnije,osoba koja u svom ,,perfektnom sistemu sistemu vrijenosti" ne priznaje da je u stanju napraviti gresku!? Bilo kakvu?? Dakle,osoba koja je bezuslovna u ispravnom nacinu zivota? Mislim da je bilo kakav oblik zajednice sa takvom osobom jesnostavno nemoguc.Takvi ljudi,po pravilu,ne manifestuju destruktivno ponasanje u startu,i ubijedjeni u konacnu totalitarnu ispravnost i samoodrzivost davno izgradjenih stavova,svaku razlicitost u odnosu na ono sto sami jesu,dozivljavaju krajnje licno i uz intezivan otpor promjene misljenja,ne odustaju cak ako im se se decidno i empirijski dokaze da nisu u pravu.Ako bi se nekad i desila rijec IZVINI ili OPROSTI to nikako ne smije da bude drustveni momenat u krugu vise ljudi,nego sa sto manje ,,svjedoka" koji bi to mozda okarakterisali kao slabost sto se svakako ne podudara sa vjestackom umisljenom superiornoscu.Ova vrsta asocijalizacije reprodukuje hipersenzibilitet koji prerasta u frustracije i apatiju.Ono sto bi moglo djelimicno izazvati iskrenu empatiju podrazumijeva pokusaj ostvarivanja alter ego momenta u najblizim licnostima koji ili imaju takoreci kongenitivni autoritet(obicno majka) ili su to osobe kojima se sistematski slama autohtoni karakter(djeca) odnosno osobe nad kojima se zeli postici kontrola iako su vec formirane licnosti(supruznik,partner).Taj fenomen ignorisanja razlicitosti cesto ili skoro uvijek ima formu prisilnog i onaj ko nije u stanju da izadje na kraj sa takvim tipom licnosti cesto odustaje pokusavajaci naci izlaz iz kriticne situacije integrisuci se ponovo u emotivni i drustveni oblik zivota,najprije kroz alternativu a onda sasvim iskreno priznavajuci sopstveni poraz u pogledu odabira zajednickog zivota,npr.brak,vjerujuci u sopstvenu asertivnost i sklonost ka empatiji,pronalazi svoju oazu u kojoj ce ponovo razvijati samopouzdanje i ambicije vezane za uspjeh u zivotu,radu i ljubavi.Ako pak,stanje agonije potraje dugo,nastaju degenerativne promjene na zdravoj licnosti u takvoj zajednici i projavljuju se psihosomatske promjene koje mogu napraviti konacni haos.Recimo,brak kao primjer takvog haoticnog stanja,prouzrokuje ogromnu stetu.Ukoliko zdrava zajednica koja bi trebala biti izgradjena na ljubavi gdje se JA i TI pretvara u MI i gdje na svijet dodju novi zivoti kao najveca sreca i blagoslov,budu zamijenjeni krajnje perfidnim,neuroticnim i manipulativnim sposobnistima osobe koja svo vrijeme svog postojanja u zajednici dozivljava kao moguci atak na samoidealizovanu svijest fragmentno isprofilisane licnosti ima za rezultat konacni raspad takve zajednice koja nema uspjesnu formu samoodrzivosti. Ako bi se nedostatci funkcionalnosti pokusali prikriti tolerantnim i defanzivnim oblikom,to bi za neuroticnu i shizoidnu osobu bila ,,hrana" za jos vecu dozu asocijalne agresivnosti,jer iza paravana ,,normalne" i sasvim pristojne licnosti stoji sociopata koji ne priznaje sopstvene greske (jer kako ce ih priznati,ako ih ne uocava) i obicno za sve sto se desava pronalazi krivca u osobi koja je zrtva takvog odnosa.Za druge,eticki i normativni principi su dovoljni da bi neuroticna osoba zadrzala svoj prepoznatljivi drustveni status koji puno ne odaje niti puno percepira,jednostavo drzi svoj kurs sve dok joj drugi povladjuju i dok ne postoji sukob misljenja.Na ove kompleksne situacije,covjek koji jos moze uociti pocetnu fazu prije nego sto i sam postane ugrozen,treba potraziti strucnu pomoc i savjet,ukoliko osoba sa opisanom simptomatikom pristane na to.Jer je najgori epilog ukoliko u emotivno napetoj situaciji,ispunjenoj tenzijama pokusamo biti psihoterapeut onome s kim zivimo.Taj pokusaj autoriteta ce po utvrdjeno-iskustvenom scenariju prerasti u nezdravi komparativni rivalitet.
Djeca iz takve zajednice nikako ne smiju biti kolateral,vec im se po svaku cijenu treba obezbjediti sto veca autonomija da uz pravilan pedagoski odgoj izrastu u zdrave,samostalne i socijalno-karakterne licnosti.